Legende nedjeljom : Mani Gotovac

Nakon Gabi Novak, Olivera Mlakara, Mire Banjac, Josea Cure i Ane Karić ove nedjelje prisjećamo se susreta s najoštrijom kazališnom kritičarkom ikad, teatrologinjom, prvom intendanticom u Hrvatskoj, hit spisateljicom i ženom bez dlake na jeziku. koja nas je napustila 2019. S njom je razgovarao naš glavni urednik Boris Homovec, a bila mu je i draga gošća u tv talk showovima. Jedna , jedinstvena, nezaboravna - Mani.

05.11.2023. - 12:13
06.11.2023. - 06:27
 0
Legende nedjeljom : Mani Gotovac
Mani Gotovac
Legende nedjeljom : Mani Gotovac

Ona je žena koja cijeli život nikoga ne ostavlja ravnodušnim: kazališna kritičarka od čijih su kritika strepili, teatrologinja, ravnateljica nekoliko kazališnih kuća, dramaturginja, redateljica i posljednjih godina spisateljica...

Mande Birimiša, alias Mani Gotovac, i u visokim godinama svakim svojim istupom, intervjuom i pojavom u javnosti podiže temperaturu, svjesno ili nesvjesno, spada u one likove s hrvatske kulturne scene koju je nemoguće osporiti i zaobići.

 -Vi se nećete ljutiti ako ja konstatiram da je Mani Gotovac za mene još uvijek prije svega kazališna kritičarka, a tek potom ravnateljica teatra, spisateljica, teatrologinja...?

 -Neću! (smijeh)

 - Već s prvim kritkama u „Studentskom listu“ postali ste djelomično omraženi u javnosti?

-Ma ne djelomično, nego apsolutno. Te prve kritike bile su strahovito napadačke, oštre, buntovne. Vi znate da je Igor Mandić počeo svoju karijeru napavši Petu Bethovenovu simfoniju: rekao je da ona ništa ne valja!? Ja sam, međutim, bila jednako tako nadobudna i činilo mi se da ništa što sam gledala ne valja.

  -Zašto su kazališni kritičari postali danas tako blagi prema lošim predstavama? Nitko više nema petlje napisati da je predstava baš loša.

 - Ja se s vama apsolutno slažem. Sramotno je kako se kazalište ne uzima pod lupom kritike. Ja sam kazališni kritičar, prije svega. Redovno i na pokusima i poslije premijere najotvorenije iskazujem svoje mišljenje o svemu što se u mojoj matičnoj kući radi. Mislim da vam je u životu neusporedivo dragocjeniji prijatelj koji vam kaže da danas baš loše izgledate, nego onaj koji vam laže da izgledate dobro. Meni se čini da se kritičari odnose danas prema kazalištu kao prema invalidu, s osjećajem sažaljenja i pijeteta spram njegove nemoći.

 -Nakon što odgledate predstavu u nekom drugom teatru ne proradi li u vama crv da sjednete za računalo i sasječete je?

-Ja pišem! Pišem i ne objavljujem. Uvijek imam potrebu kad nešto vidim sa to iskažem. Ja vodim dnevnik iz ITD-a, ali i onih događanja koja me potaknu da nešto moram napisati. To nešto ne mora biti samo katastrofalno loša predstava.

Znači li to da pišete i o filmovima i koncertima?

- Ja sam filmofil, možda to niste znali. Kazalište mi je na prvom mjestu, naravno. Čini mi se da ono što je kazalište dalo filmu u vrijeme kad je nastajalo, da danas to film vraća. Nije, stoga,nimalo slučajno da kod mene na sceni režiraju i filmski redatelji, poput Ivande i Nole. Već ima namjere da se iskustvo filma, filmske glume i kadra iskuša u kazalištu. 

Vama su nekada kolege kritičari znali predbacivati da ste se previše oduševljavali nekim predstavama.

 - Da, to točno znate,Borise! (smijeh) Ja vam nemam ono što inače resi kritičare, a to je racionalan odnos prema svemu što gleda. Moj doživljaj predstave, ili filma je neposredan. Ja se ili oduševim, ili sam očajna! Ja to doživljavam emotivno.

Što vas je oduševilo u posljednje vrijeme?

- Znate, ja ne bih mogla živjeti bez oduševljavanja! Oduševilo me i vjenčanje moje kćeri. To je ritual koji smo naučili promatrati kao kič, a u njemu nije bilo ništa kičasto. Time vam ne želim reći da ne postoje kičevi koji mi se ne sviđaju. Fassbinder nam je pokazao kako kič može biti briljantan.

 -  Zalažete li se i danas za obnovu rituala gađanja rajčicama na lošoj predstavi ?

-Apsolutno. Oduvijek je u povijesti postojala mogućnost da gledatelj koji negoduje reagira javno i glasno. Kazalište je,zapravo, jako živi organizam. Gledatelj je taj koji odlučuje. Kad mu se sviđa,on plješće. A kad mu se ne sviđa, neka viče ,neka gađa rajčicama! Ja nemam ništa protiv toga.

- Svojedobno je prilično prašine u javnosti izazvala i vaša polemika s Jagodom Buić?

-Sada prvi puta govorim o tome. Ja sam s Jagodom Buić bila jako dobra. Divila sam se njezinoj pameti, šarmu,svim ženskim sposobnostima i njezinoj umjetnosti. Ali, između nas dvije su uvijek postojale vrlo jasne distinkcije. Ja sam uvijek mislila da je Hrvatska okupirana i da bi je trebalo osloboditi. Dok je Jagoda uvijek mislila da Hrvatska pripada Jugoslaviji i Jugoslavija je bila dio njezinog pogleda na sve to zajedno. Mi se oko toga nismo sporile,jer smo decidirano znale da smo obje na suprotnim stranama. I da zastupamo dva različita pogleda. Ja sam kao Hrvatica stradavala, a ona je kao Jugoslavenka uspjevala. Nikakvo zlo se između mene i nje pri tom nije rađalo. Zlo se dogodilo u trenutku Vukovara. U tom trenutku ja sam nju nazvala i rekla joj neka intervenira preko svog muža,koji ima vrlo visoke i moćne veze. Ona je to odbila. Potom sam vidjela njezino pismo koje je uputila predsjedniku Bushu s molbom da se sačuva Jugoslavija. Ja to nisam mogla shvatiti, niti joj oprostiti.

 - Split je grad vašeg djetinjstva i mladosti. Koliko vas često uhvati nostalgija, a koliko u sebi prepoznajete neke tipično dalmatinske navike, poput fjake?

 -Nažalost, nemam taj najdivniji osjećaj na svijetu, fjake. Davno sam ga izgubila. I to mi je žao. Nemam niti nostalgije prema Splitu. Neka sjećanja vežu me za Klasičnu gimnaziju u Splitu i djetinjstvo, na neke predstave u kojima je igrala moja majka Marija Danira,neke rasprave koje je moj otac vodio i branio osuđenike. Split ne spada u gradove koje doživljavam kao rodna mjesta.

- Koji su onda to gradovi za Vas ? 

- Tu spadaju Dubrovnik i Zagreb. Meni je, nemojte me pogrešno shvatiti,drago doći u Split,meni tamo leže majka i otac. Ta zemlja je dio mog života. Ali, kako kaže Castaneda: „Čovjek mora dugo, dugo kružiti raznim prostorima,dok ne osjeti da je jedan dio tog prostora njegov i da se tu dobro osjeća“. Jako se dobro osjećam u Mokošici, pokraj Dubrovnika i u Zagrebu. To je ,možda, izdaja mog rodnog grada.

- Mani, jeste li vi nesuđena glumica ?

 - Hm...Veliko je pitanje što je to biti glumica.

-  Oni koji vas ne vole, tvrde da vi konstantno glumite. Da u načinu vašeg govora i gestikulacijama ima puno glume. 

-Ja mislim da mi svi u životu glumimo. Glumimo neke svoje funkcije,neka svoja stajališta,vrlo često glumimo i neke ljubavi. Mislim da najmanje glumimo na sceni.

-  Zašto vas žene ne vole?

 -Hm, hm...To je možda obostrano! (smijeh) Ne,nije. Postoje i žene kojima se ja divim.Ali, možda su moji zahtjevi prema ženama veći nego što bih i ja sama to mogla izdržati. Nisam se nikada ženski mogla ispovijedati i satima s njima brbljati.A to žene vole.Ja sam to mogla s prijateljima. Bolje sam se s njima sporazumijevala i oni su me bolje čuli. Sve sam svoje privatne doživljaje dijelila s prijateljima. Pri tom ne mislim na ljubavnike. S ljubavnicima je to puno teže,naravno. A možda u meni ima i više muških gena,pa se bolje čujem s muškarcima.

Kojim ženama se,ipak,divite?

 -Divim se slikarstvu i ženi Nives Kavurić Kurtović,zatim Željki Čorak, njezinim pjesmama,esejima, majčinstvu...Imam i prijateljice, ali naše druženje nikad nije doseglo ono kad osjetite da s nekim titrate na istom valu pri bitnoj temi.

-  Zašto ste i poslije rastave od prvog supruga, skladatelja Pere Gotovca, zadržali njegovo prezime?

 - Evo zašto...Ja sam se rastavila od svog supruga kad je ime Gotovac bilo proskibirano. Vlado Gotovac je tad bio u zatvoru. I sve vezano uz to prezime je bilo zabranjeno. I meni je bilo zabranjeno raditi. U nekoliko navrata su mi rekli: pa,promijeni prezime, pa ćeš moći raditi ! To mi se činilo izdajom. Zavoljela sam to prezime deset puta više nego ranije. Kad sam se udavala za Senečića, rekla sam da ću zadržati prezime, baš stoga što svi žele da ga promijenim. Kako moj muž nije tašt ni u čemu, on je to shvatio.

 - Vas je Krleža zvao „šarmantnom gospođom“, Lukić „prvom damom mitteleuropskog teatra“, a Magelli „opasnom vješticom“. Dijelili su vam razne epitete,ali nitko ne može osporiti vašu urođenu sklonost polemikama i svađama u javnosti.

-Čujte, ja sam imala s mnogim ljudima loše odnose u životu. S kazališnim kritičarima,književnicima...Grozno sam se svađala s Momom Kaporom, mrzila sam tu njegovu lažnu sklonost Zagrebu, vodila sam polemike s mnogima...Što mogu!

- Koliko je utjecao na vas Jakov Gotovac?

 - On je mene doživljavao kao nešto strašno energično i živo, što je svojedobno upalo u njegovu kuću. Tad sam imala 21 godinu,pisala sam grozne kritike,sve sam živo napadala,a njemu se to baš sviđalo! Tako smo se nekako zbližili. On je strašno volio automobile,to mu je bio hobi.I meni ih je otkrivao. Ja sam tad počela „šofirati“, bila sam mu vozačica i u tim dugim vožnjama on je meni pričao razne doživljaje.

I kazališne tračeve?

-Ooo da, i tračeve! To je bilo kazalište iz drugog ugla,od onog kojeg sam ja teorijski učila.I mene je to fasciniralo.

- Iako je to jako rijetka pojava, ali sad me ne čudi što ste za udaju i rastavu od Gotovca dobivali na poklon automobile!

 - Kako znate? (smijeh) ...To je živa istina. Vozila sam razne automobile u tom periodu života. Za svoj trideseti rođendan dobila sam bijeli „Fiat coupe“,koji je bio božanstven. A kad sam se rastala od Pere dobila sam od njega na poklon „Mini Morrisa“! - Vi ste čudesna žena. Navodno i jako nestrpljiva. - Jesam, jako sam nestrpljiva osoba. Ali, ipak mi se čini kako mi godine donose strpljenje...Kad sam kao djevojčica imala spomenar, onda mi je majka u njemu ispisala pedesetak stranica, a otac mi je napisao samo tri riječi: „strpljenja,pouzdanja i energije!“. Moram reći da se toga vrlo često prisjetim.

Jeste li osjetljiviji na svoje kritike, ili na svoje gastronomske dosege? Čuo sam da ste sjajna kuharica.

-Jako mi je teško to reći! (smijeh) Nekada sam bila osjetljivija na to što će mi reći o kritikama. Danas mi je,bogme, jako važno jesu li moji gosti zadovoljni. Uživam u kuhanju. Naime, uživam u izmišljanju jela. A kako je to doista uvijek izmišljanje, onda to koji puta propadne, a koji puta ispadne sjajno.

- Da li je točno da Ranko Marinković nije razgovarao s Vama otkad ste svom psiću maltezeru dali ime Glorija?

 - Marinković i ja smo jako dobri prijatelji, tako da je bio gost i na vjenčanju moje kćeri. Mi se rijetko susrećemo, ali kad smo zajedno naši su razgovori vrlo sadržajni. Ja sam Gloriji dala to ime, jer je to smiješan mali pas. Ona bi se,zapravo, trebala zvati Mrvica, Iskrica, ili Pahuljica. Ja sam joj dala to bombastično ime iz potrebe ironiziranja. Pri tom nisam mislila, kako je on shvatio, na Rankovu Gloriju. I ne mislim da riječ Glorija pripada samo Marinkoviću. I moja knjiga „ Tako prolazi Glorija“ ne vezuje se uz djelo Marinkovića, već se vezuje uz moje poimanje slave. Slava je nešto smiješno, prolazno i malo,kao i moja Glorija. Slava je nešto što danas jest, a sutra nije...Do čega ama baš ništa ne držim. 

   0
   0