Intervju

Legende nedjeljom : Mira Furlan

Poslije Gabi Novak, Olivera Mlakara, Mire Banjac, Josea Cure, Ane Karić i Ive Pogorelića u retro rubrici prisjećamo se jedne od najpopularnijih glumica ovih prostora, žene nevjerojatne sudbine , koja ju je odvela od rodnog Zagreba do L.A.-a, koje se , koja nas je napustila prije dvije godine. Naš glavni urednik Boris Homovec prisjetio se posljednjeg razgovora s njom.

B.H.B.H.
19.11.2023. - 11:04
28.04.2024. - 21:19
Legende nedjeljom : Mira Furlan
Foto: Mira Furlan

Neobična je žena bila ta Mira Furlan. Uvijek je bila svoja, drukčija, osobena,ponekad teško razumljiva, o kojoj se pisalo i pričalo svašta, koja se nije dala ukalupiti ni kao osoba, ni kao žena, ni kao glumica...I kad su u jednom životnom trenutku dojučerašnji prijatelji okrenuli joj leđa, kolege počele potpisivati peticije protiv nje, javnost je zbog njezina isključivo intimna odabira čovjeka kojeg voli i mjesta na kojem boravi, koji nije bio u skladu s percepcijom istih, koji su smatrali da znaju gdje joj je mjesto i što bi i s kime u kojem životnom trenutku morala raditi i kako se ponašati, proglašena je državnim neprijateljem, vješticom, tuđinkom, zločinkom...

Bog je tad rekao: u redu, ako te više ne žele u gradu i zemlji u kojoj si rođena i odrasla, naći ćeš svoje mjesto u glumačkoj meki, o kojoj sanja baš svaki glumac: Hollywoodu. Glumica koja je bila Petrunjela, Laura, Eva, junakinja filmova Antuna Vrdoljaka, Emira Kusturice, Rajka Grlića, Živka Nikolića, Srđana Karanovića, junakinja popularnih serijala, poput „ Velog mista“ i „Putovanja u Vučjak“, zvijezda na području cijele bivše Jugoslavije, za kojom su se trgali redatelji od Slovenije do Crne Gore, lice brojnih naslovnica, s bogatim CV-em, svojim licem i tijelom, te imageom potpune strankinje, s akcentom, za koju u Americi nitko nikad nije čuo, odlučila je stisnuti zube, živjeti, preživjeti i – uspjeti !

I uspjela je. Veliku popularnost stekla je, nakon tisuća audicija, u SF seriji „Babilyn 5“, koju je snimala punih pet godina kao Delenn. Pojavila se kao Danielle Rousseau u četrnaest epizoda kulne serije „Lost „( Izgubljeni), snimila je  nezavistan film „Apology“ Leah Yananton, u kojemu igra glavnu žensku ulogu, a zahvaljujući prijateljstvu s negdašnjim glumačkim partnerom Radetom Šerbedžijom, nakon desetak godina vratila se na Brijune glavnom ulogom u „Medeji“, koju je postavila Lenka Udovički. Ironijom sudbine, mnogi od onih koji su se najviše zalagali da se Miri oduzme mjesto u glumištu i istjera je se s zagrebačke adrese , sad su, kao da se ama baš ništa nije desilo , bili među najglasnijima koji su toga ljeta na Brijunima aplaudirali i vikali joj : „Bravo“. 

ODABIR PROJEKATA

- Jeste li ikad ranije dobili ponudu Gorana Markovića za neki projekt ? Uopće, po kojim kriterijima se odlučujete za neki projekt ?

 - Ne, nikada nisam dobila poziv od njega i uvijek me kopkalo pitanje što takav divan filmski autor, čije sam filmove voljela, misli o meni. To je vječno pitanje, koje glumac sebi postavlja: da li ga vole, da li ga cijene, da li ga hoće. O tome, o toj strasnoj glumačkoj nesigurnosti, između ostalog, govori  baš njegov film "Turneja". Voljela bih odgovoriti na vaše pitanje o tome kako biram projekte iz perspektive glumca koji vjeruje da ima mogućnost izbora. Kad bih sebe doživljavala na taj način, onda bih vam odgovorila da biram po tome do koje me se mjere tiče ponuđeni projekt, ili do koje mjere mi ponuđena uloga predstavlja izazov. Ali, realnost je drugačija i često prihvaćamo projekte zbog raznoraznih prizemnih razloga. Mene je kao glumicu uvijek mučila, i za gotovo svakog glumca tako karakteristična ,nesigurnost. Uvijek mi se činilo da nikada više neće biti nikakvih ponuda, da je blizu kraj, da treba raditi ono što se nudi...Iz nesigurnosti se prave mnogobrojne pogreške.

-Jesu li „Diši duboko“, „Turneja“ i "Cirkus Columbia"  uistinu jedino što su vam filmadžije na ovim prostorima ponudili zadnjih desetak godina ?

-Bilo je i nekih drugih ponuda, ali toliko malo da se one mogu izbrojati na prste jedne ruke. Dvije poslovice mi dolaze na pamet: „Koga nema, bez njega se može“ i „Daleko od očiju, daleko od srca“. Ratna propaganda je na ovim prostorima imala toliku snagu da je, između ostalog, neke ljude uspjela potpuno izbrisati iz svijesti ljudi, što joj je, uostalom i bio cilj. Ovdje se bezdušno ubijalo, ne samo fizički, nego i metaforički.

  ZRELOST ŽENE I GLUMICE

- Kako danas doživljavate vlastitu zrelost ? 

-Ne osjećam se „zrelom“ ni u kom smislu. Ima ljudi koji taj stupanj psihološkog razvitka naprosto nikad ne dosegnu. Je li to prokletstvo ili blagoslov, da se izrazim religioznim terminima, to ne znam. U ovoj profesiji, čini mi se, to i nije tako loše, jer glumac mora zadržati svoju dječju prirodu, dječju vjeru, dječju imaginaciju, dječju naivnost, inače se ovaj posao ne može izdržati.

-Kako se osjeća glumica u naponu snage,zrelosti i neke životne mudrosti kad nema prilike to i pokazati na sceni ili setu, naprosto zato jer je uvijek premalo uloga za žene te dobi?

- Takva glumica se osjeća kao netko tko je živ pokopan i to nikako nije dobar osjećaj. Na žalost, živimo u svijetu u kojemu je starost izgnana i prognana. Postoji fašizam mladosti. To, čini mi se, proizlazi iz straha. Straha od smrti. Ljudi ne žele biti podsjećani da će im se starost svima i neminovno dogoditi. Ne žele se suočavati sa smrću. Strah ih je. Zato žele na svojim ekranima gledati mlada lica. Vrlo razumljivo, ali i vrlo glupo i kukavički.

-Jesu li vam se neke uloge desile prerano u karijeri ? Kako bi danas izgledala vaša Glorija, Eva, ili barunica Castelli, da je imate prilike odigrati?

- Apsolutno. Za rijetko koju od uloga koju sam odigrala između svoje 20. i 30. godine sam bila životno spremna.Ali, to je sudbina glumica. Mi ne biramo, mi bivamo izabrane. A kriteriji su uglavnom vrlo problematični i ovise o trendovima, modi, navici i nesigurnosti onih koji imaju moć da biraju.

-Iza kojih svojih rola stojite u karijeri barem 80 posto ?

-Ne razmišljam o svojim bivšim ulogama, ne gledam svoje filmove, užasavam se suočenja sa sobom na ekranu. Nisam u stanju gledati čak ni radne materijale. Nisam tu da komentiram i procjenjujem vlastiti rad. Tu sam da u trenutku kad je potrebno pokušam biti istinita.

-Zapitate li ponekad sebe: što mi je trebalo da trošim energiju, vrijeme i talent za projekte sumnjive kvalitete, kao što su srpske trivijalne filmske komedije, poput „Ćao inspektore“, „ Špijun na štiklama“, „Poltron“...A niste s njima ni zaradili ni brdo para, niti su vas kreativno ispunili ?

-Rado bih da neke stvari nisam snimila. U kazalištu je ipak lakše, jer je ono tako prolazno. Nema neugodnih dokaza vlastite gluposti, ili krive procjene. Ali, to je život. Radimo kako znamo i umijemo, najbolje što možemo tog trenutka. Citirati ću Oscara Wildea, koji je rekao: „ Iskustvo je ime koje dajemo svojim pogreškama“.

OD RODNOG ZAGREBA DO LOS ANGELESA

-Čemu vas je naučilo emigrantsko iskustvo u  Americi? Strašnom drilu, disciplini, borbi za opstanak, prihvaćanju konkurencije ?

-Emigrantsko iskustvo me naučilo tome da je sve promjenljivo, osobito ono što zovemo vlastitim identitetom. Također sam bila primorana naučiti da mogu preživjeti i bez mnogih stvari koje su mi se nekad činile neophodne. Emigracija definitivno uči skromnosti i to je, čini mi se, jedna od najdragocjenijih lekcija koje smo dobili. Što se tiče Amerike, moje predodžbe s kojima sam stigla u tu zemlju, pokazale su se vrlo različitima od realnosti. Amerika koju smo u mladosti zamišljali, ona Amerika iz filmova, literature i rock and rolla, pokazala se kao margina. Ono što je zapravo Amerika, takozvani mainstreem, sve s ultrakonzervativizmom, konzumizmom, materijalizmom, religioznim i patriotskim fanatizmom, sve to je vrlo daleko od naših nekadašnjih mladenačkih predodžbi. Ali, to je valjda život: ništa nije onako kako smo zamišljali i ništa nije onako kako se na prvi pogled čini. Leonard Cohen je u jednoj od svojih pjesama rekao: „ Amerika, kolijevka svega najboljeg i najgoreg“. Bez obzira na sve, to je za mene još uvijek fascinantna zemlja, zemlja toliko velika da se čovjek čak i od gluposti i zla uspjeva sakriti i zakloniti.

- Što vam danas najteže pada na snimanjima: vječno čekanje, sporost, neprofesionalizam, kašnjenje, muvanje asistenata i tehničara, dok ste vi skoncentrirani na svoju scenu ?

- Ništa od toga mi ne pada teško, sve to shvaćam kao nezaobilazni dio posla. Teško mi pada histerija na setu, vrijeđanje i vikanje, opsjednutost vlastitim egom koja stvara negativnu energiju, koja povređuje ljude, koja glumca zatvori i onemogući da bude najbolji što može biti. Sve počinje od redatelja: on ima odgovornost da postavi granice, da uspostavi pravila ponašanja, on određuje ton. Sve je to jako teško, jer je redateljev posao najodgovorniji i najzahtjevniji. Zato sam zahvalna Goranu Markoviću koji je ovaj teški posao pretvorio u lak, svojim mirom i opuštenošću na setu, svojom duhovitošću, svojom pribranošću, svojom blagošću prema glumcima i poštovanju i ljubavi za njih, za njihove ideje, za njihov rad. Cijeli ovaj film je na neki način ,između ostalog, jedno nježno ljubavno pismo glumcima. Radila sam u životu, i ovdje i u Americi, s raznim redateljima i iskusila što znači biti nevoljen i nepoštovan kao glumac. Znam što je zlostavljanje glumca koji je, po prirodi svoje profesije, podatan, mekan i emocionalno otvoren. Zlostavljanje glumca doživljavam kao zlostavljanje djeteta. Onaj tko u tome nalazi užitak, taj zaslužuje samo moj duboki prezir. Frustriranih, nesigurnih i zato nasilnih režisera ima mnogo, jer je to profesija koja daje moć onome tko je obavlja. S takvima bih rado izbjegla bilo kakav dodir, jer je moja reakcija na nasilje uvijek bila, na moju veliku štetu, povlačenje u sebe i zatvaranje.

-Rommy Schneider, velika europska filmska diva ,je jednom izjavila: „ U čemu je tajna mog dobrog izgleda na ekranu? U snimateljima. S njima sam u boljim odnosima, nego s redateljima, jer od njih više zavisim, pogotovo kad su talentirani.“ Koliko vi pažnje pridajete snimateljima ?

-Nisam od onih glumica, koje su opsjednute svojim izgledom. Ne zanima me, nekim čudom, „ kako ću ispasti“ na ekranu. Možda tu ima i lijenosti da se bavim tim, tehničkim aspektom filmske glume. I to je, vjerojatno, moja pogreška. Volim biti neopterećena svime time i jednostavno postojati. Zato je divno kad je tu redatelj kojemu čovjek vjeruje, u kojeg ima povjerenja. On je moje oko. Ja sam samo materijal. Ja nisam tu da sebe gledam. Odnosno, moje oči ne mogu zapravo vidjeti objektivnu istinu, jer sam ja „ unutra“, a ne „izvana“. Ja kao glumac sam kao crta na papiru slikara. Može li crta procjeniti je li dovoljno ravna, ili dovoljno crvena ? Ne može. To može samo slikar koji je stvara.

 KRIZA ULOGA 

- Zbog očite krize Holivuda, kojim sve više caruju sve mlađi producenti, koji odobravaju ogromne budžete za adaptacije stripova, bajki i megaspektakle, za koje im je potrebna jedna do dvije megazvijezde i brdo kompjutorskih trikova, sve više glumaca se okreću televiziji. Serije su postale projekti za koje se trgaju najveće zvijezde. Kako u toj kompeticiji vidite sebe?

- Ne vidim sebe u svemu tome. Čak ni kao gledatelj u tome ne sudjelujem, a kamoli kao glumica. Od ideje bespoštednog takmičenja me boli glava. Ali, iznenađenja postoje i u Americi. Pravo osvježenje je za mene bilo snimati jedan mali nezavistan film prošle godine. Radila sam s mladim entuzijastima filma i ponovno stekla povjerenje u profesiju i samu sebe. Za takva ljekovita iskustva, u koja spada i ovaj film koji upravo radimo, sam beskrajno zahvalna.

- Koliko ste pod svakodnevnim stresom u Americi da niste dovoljno mlada, mršava, zategnuta, sexy, po kriterijima casting agenata i producenata, na čije audicije svakodnevno odlazite? Opterećuje li vas to ? Jeste li se umorili od tog pritiska ?

- Moram se slatko nasmijati vašem pitanju, jer ste na njega sami odgovorili. O da, itekako sam se umorila. Sve me to ne zanima. Odmaknuti se, što više, to dalje, to je jedino što me zanima. Taj dio naše profesije je za mene oduvijek bio problematičan. Ego, taština, sve ono što je „ na van“, sve je to bolest, toksična, ubitačna, pogubna. U meni je oduvijek postojao razdor između potrebe za ovim poslom i gnušanjem nad njime. Sudbina me je bacila u Hollywood. Možda s namjerom da mi najjasnije što je moguće pokaže o čemu se tu zapravo radi. Fascinantno je kako nas život neprestano i uporno uči upravo onome što kao da nikako nismo spremni naučiti. Kao da ti bogovi stalno govore: ponovi lekciju, nisi je savladao. A ti si mislio da jesi.

BALKAN / HOLLYWOOD

- Kako je biti glumica u Holivudu, a kako na Balkanu ?

-Ono što je dobro u glumačkoj profesiji u Holivudu je postojanje glumačkog sindikata, koji ima svoje regulacije i zakonske odredbe. Ne treba se boriti za svaku malu stvar, jer se netko već za nju izborio. Može se raditi samo određeni broj sati, moraju te, po zakonu, nahraniti i napojiti , moraju ti dati trailer na snimanju i voziti te prvom klasom. Sve je to dobro i ugodno. Ali, i dalje je glumac izložen suptilnom nasilju od strane producenata i redatelja, i dalje postoji nepoštovanje za profesiju, grubost i nerazumijevanje. Hitchcock je navodno rekao da su glumci stoka i takav je stav Holivuda prema glumcima općenito. Sve do trenutka dok glumac ne postane zvijezda , u tom času on počinje sve druge tretirati kao stoku! Sve je neprestano igra oko moći, tko je gore, a tko dolje, tko više, a tko niže na hijerarhijskoj ljestvici i tko ima pravo da onog dolje maltretira i ponižava. Takav svijet , a to je svijet u kojem živimo, mi se duboko gadi.

- Što primjećujete danas, kad se nakon određene distance vratite u ovo podneblje: kako se ovdje živi, kako se ljudi ophode prema vama, kakva je energija...?

- Ahh...što reći? Ovdje je sve, ali baš sve u službi politike. Ona je u svim porama društva, ona određuje profesionalne poteze, jer barata novcem koji je potreban da bi se proizvodilo bilo što, pa tako i filmovi i predstave. Sviđa li mi se to? Ne, naravno. Ali, gdje se skloniti od svega što nas smeta i što nas vrijeđa? U Americi profit, ovdje politika. Ima li igdje mjesto iznad svega toga? Izgleda da nema.

ŽIVOT NA DALEKIM ADRESAMA

-Zbog politike i ljubavi ste bili i žrtvovani , izgnani i stavljeni na stup srama, te medijski linčovani. Kako ste u tom ludilu uspjeli opstati s Goranom i svojom malom obitelji, kao mini kozmos u tom megakozomosu negativne energije, zločestoće, jala ?

-Ne slažem se s tom interpretacijom. Oduvijek mi je ona bila antipatična. Ona umanjuje krivnju onih koji su „proganjali“ i „linčovali“ ,ona se pravi da ne vidi pravu istinu, nego je zamagljuje i sentimentalizira. Mislim da nisam bila „prognana“ zbog ljubavi, kao što vi kažete, nego zato što sam, kao „jugoslavenska“ glumica predstavljala nešto što je trebalo uništiti kao ideju, kao mogućnost, kao misao. Svaka pomisao na zajednički život ,na suradnju, na koegzistenciju, trebala je biti izbrisana i kažnjena. Ja sam bila primjer toga kako ne treba. To što se sada opet surađuje, što je suradnja i koegzistencija ponovno propisana „ odozgo“, pa tako u financiranju ovog filma koji snimamo sudjeluje i Srbija i Bosna i Hercegovina i Hrvatska, to u meni ne budi naročitu radost. Jer sam tako uvijek osjećala i mislila, i onda kad to nije bilo in, tj. onda kad je tako misliti bilo opasno po život. Vidim samo to da ljudi i dalje misle onako kako im je rečeno da misle i da rijetko tko postupa po vlastitoj savjesti. Ali, to je ljudska priroda. Strah je oduvijek bio glavni pokretač ljudskih akcija i to nas ne treba čuditi. Ja nekako nisam u stanju misliti ono što mi u datom trenutku kažu da treba misliti. I dalje mislim i postupam po svome. Jesu li to knjige koje sam u životu pročitala, jesu li to putovanja na kojima sam u životu bila, je li to naprosto moja antiautoritarna priroda, ili je to samo rock and roll, čiji duh je još davno pustio korijene u meni? Ne znam.

-Koje su male životne sitnice koje vas danas raduju?

-Najviše me raduje moj sin Marko. Njegov smijeh je za mene lijek za sve duševne boli. Također me uvijek ponovno uspije razveseliti priroda u svim oblicima, more, planine, pjev ptičice...Literatura i glazba me liječe, baš kao i joga i hodanje.

- Zanima li vas pisanje scenarija, ili režija, kojoj su pribjegli mnoge vaše kolege, od Mikija Manojlovića, do Mirjane Karanović ? Koje skrivene talente biste voljeli realizirati?

-Režija me ne zanima, jer bježim od te vrste odgovornosti. Ali, pisanje me vrlo zanima i time se bavim. Nekoliko scenarija sam napisala, ali mi na žalost nedostaje producentski talent da ih realiziram. Studirala sam neko vrijeme španjolski, završila školu joge, vrlo bih se voljela baviti plesom. Studirati lingvistiku, filozofiju, psihologiju. I pisati...“ Mnogo hteo, mnogo započeo“, kao što kaže Branko Radičević.

- Kad ste posljednji puta javno muzicirali, ili nastupali s nekim bendom ?

-Nemam želju za nastupanjem u tom smislu. Ali sam snimila CD u Americi pred nekoliko godina s nazivom „ Songs from movies that have never been made“, mali konceptualni projekt koji je tamo izazvao dosta interesa. Također sam snimila jedan blues- jazz album s kolegama iz serije „ Babylon 5“.

-Jeste li danas samosvjesnija i sigurnija u sebe, nego prije desetak godina, zbog zrelosti i životne mudrosti koje nose godine? Ili ste podjednako puni nedoumica, dilema, strahova, treme, nesigurnosti? Učite li, uopće, na vlastitim greškama?

-