Legende - Oliver Mlakar: Dobro sam, odlučio sam živjeti do 120-e!

U našoj nedjeljnoj rubrici, poslije Gabi Novak, gostuje najveća hrvatska muška televizijska zvijezda, kojega obožavaju baš sve generacije. S njim je o karijeri i životu razgovarao Boris Homovec, naš glavni urednik. (+ galerija arhivskih fotografija)

08.10.2023. - 11:02
11.10.2023. - 00:58
 0
Legende  - Oliver Mlakar: Dobro sam, odlučio sam živjeti do 120-e!
Slavko Midzor/ Pixell
Legende  - Oliver Mlakar: Dobro sam, odlučio sam živjeti do 120-e!
Legende  - Oliver Mlakar: Dobro sam, odlučio sam živjeti do 120-e!
Legende  - Oliver Mlakar: Dobro sam, odlučio sam živjeti do 120-e!
Legende  - Oliver Mlakar: Dobro sam, odlučio sam živjeti do 120-e!
Legende  - Oliver Mlakar: Dobro sam, odlučio sam živjeti do 120-e!
Legende  - Oliver Mlakar: Dobro sam, odlučio sam živjeti do 120-e!
Legende  - Oliver Mlakar: Dobro sam, odlučio sam živjeti do 120-e!

Nekad najpopularniji televizijski voditelj na prostoru cijele Jugoslavije, jedan, jedini i neponovljivi Oliver Mlakar, 88-godišnja vitalna legenda, kojeg pamtimo iz Jadranskih susreta, Kviskoteke, Malih tajni velikih majstora kuhinje, Kola sreće, Eurosonga, brojnih emisija, festivala i prijenosa, dočekao me dobro raspoložen, uz šalicu espressa, u kavani u Samoboru, gradiću nedaleko Zagreba, u čijoj blizini već 29 godina živi sa suprugom Dunjom.

Otac dvije kćeri, od kojih Maša, doktorica arheologije, živi u Velikoj Britaniji, a Iva, poduzetnica je u Zagrebu, dobro je raspoložen tip, casual odjeven, koji je još uvijek profesionalno aktivan. Usprkos visokoj životnoj dobi i polustoljetnoj karijeri, ostao je skroman, jednostavan, pomalo samozatajan, ali i poprilično duhovit čovjek, s ponekom ciničnom opaskom, koja mu se otme i daje mu dodatni šarm. Ljudi mu još uvijek prilaze, rukuju se s njim, traže selfie, doživljavajući ga kao člana obitelji, uz kojega su rasli i sazrijevali. On to s podnošljivom lakoćom postojanja podnosi, ostajući brend, u rangu najvećih i najvremešnijih talijanskih zvijezda, kakvi su bili Mike Bongiorno, ili Pippo Baudo.

- Za razliku od umirovljenika koji gledaju po cijele dane televiziju, prate politiku i turske serije, vi ste poput pčele, koja zuji okolo, putujete, radite svoj posao, bavite se psima, puni ste energije i teško vas je slijediti.
- To ste točno konstatirali, ja doista nisam klasičan penzioner.

- Je li danas stroža selekcija ponuda i projekata koje prihvaćate?
- Da, nastojim se previše ne izlagati. Jer, to i zamara. Već 54 godine radim ovaj posao. Danas mi fali motivacije. Više me veseli biti sa svojim psima, ženom, hobijima, na putovanjima...

- Vi ste jako vjerni nekim ljudima. Ja sam zahvalan što ste se odazvali, iako nerado dajete intervjue. Znam kad modna dizajnerica Aleksandra Dojčinović ima reviju, uvijek ih vodite. Dakle, imate neki fer odnos prema ljudima, s kojima dugo surađujete.
- U pravu ste, s ljudima s kojim uspostavim odnose, poslovne ili prijateljske, onda ih nastojim i održavati.

- Kako reagirate kad stigne vijest o nečijoj smrti? Od korone naovamo jako puno eminentnih ličnosti je otišlo...
- Kad takvu vijest čujem, odmah pomislim da sam skoro i ja na redu! (smijeh). Na tu stvar ne možemo utjecati, odlazimo kad nam je vrijeme za to.

- Dobro, do stote još imate vremena.
- Ma ne, stotka mi je preblizu! Ja sam se fokusirao na 120! (smijeh)

- Da li ikada razmišljate o smrti?
- Ne! Ako razmišljam, onda pomislim kako to može biti i jako zgodno. Kad dugo živiš, umoriš se. Ne vidim problem u tome da jednog dana legnem i nestanem.

- Znate li da ima ljudi koji su si osmislili svoj oproštaj? Manca Košir mi je priznala da prije smrti želi uz krevet okupiti cijelu svoju obitelj i unučad, otvoriti tortu i šampanjac, kako ne želi da nitko plače, već da slave njezin život, koji upravo završava i zajedno pjevaju pjesmu Olivera Dragojevića Vjeruj u ljubav!
- Ma nemojte? Pa, to ima logike. Zvuči zgodno,ali kad se radi o nekom drugom. Iako, slažem se da je bolje slaviti život, nego žalovati.

- Kad se pogledate ujutro u ogledalo, savjest vam je čista?
- Apsolutno.

- Da vam netko danas ponudi dobar televizijski projekt i pristojan honorar, da li biste prihvatili?
- Mislim da ne bih. Mislim da sam ja dao svoj doprinos televiziji. Mogao sam dati i više, da je bilo više sluha u mojoj matičnoj kući, na HRT-u. Kad sam formalno došao do godina za mirovinu, odmah su me 2003. poslali doma s HRT-a. Poklonili su mi fotoaparat, pa sam se mogao slikati!

- Koliko vas je takav odnos zabolio?
- Mene su ljudi cijenili, dok sam radio.

- I onda dođu na vlast neki drugi ljudi, s nekim drugim kriterijima.
- To ste točno rekli. Kad je Mirko Galić, čovjek za sve, u prelaznoj fazi karijere, došao za generalnog televizije, poslao me doma! Da li po svojoj želji, ili želji ekipe s kojom je radio, ne znam. Bio sam u dobroj formi.

- Zvali su vas s drugih televizija. U Sarajevu ste radili za OBN televiziju.
- Da, vodio sam Nedjeljno popodne neko vrijeme.Mene su ljudi voljeli i cijenili.

- Ne samo to, vi bi mogli biti mentor mladim ljudima koji žele postati voditelji. To bi moglo biti korisno, da im prenosite bogato iskustvo i znanje.
- Ma, za to vam nitko nema sluha!

- I to se vidi na ekranu. Danas voditelji postaju lica koja dolaze direktno s ulice, bez audicija, bez znanja dikcije, lijepog ponašanja, bez osnovnih pretpostavki za voditeljski posao. No, kako dođu na brzinu, tako još brže i nestaju.
- Ali, to nije samo problem javnih televizija, već svih televizija. Stalno se traže neka nova lica, neke nove instant zvijezde, sve je postalo prebrzo i prepotrošno. Da su Talijani tako razmišljali, ne bi imali jednog Mikea Bongiorna, Pippa Bauda, ljude koji su mojih godina, kult figure još uvijek rade. Ja vam gledam na RAI-u Domenica In, njihovo Nedjeljno popodne, kojeg maestralno vodi sjajna Mara Venier. Mi više nemamo takve voditeljice. Posljednje su bile Helga Vlahović u Zagrebu i Dunja Lango u Beogradu

- Vi ste, zapravo, Slovenac, rođen u Ptuju 1935. godine. To je podatak koji mnogi vaši gledatelji ne znaju.
- Ja sam rođen u Ptuju, moj otac je Slovenac, no ja nisam nikad u Sloveniji živio. Otac je bio vojno lice i često smo selili. Prvo u Srbiju, u Kraljevo, Beograd, potom u Osijek, gdje je živjela mamina obitelj, pa na studij u Zagreb, gdje sam ostao ostatak života.

- Imate li ikakve obitelji, ili prijatelje u Sloveniji?
- Slabo. Imam bratića, s kojim sam tijekom godina izgubio kontakt. Ne znam ni je li živ. Kad sam svojedobno gostovao u tv emisiji Miše Molk, ona je rekla: Vi ste Slovenac. Ja sam rekao: Da, jesam, ja sam Slovenac z napako! (smijeh) Jednom sam vodio koncert Jožeta Privšeka s njegovim orkestrom i rekao sam par rečenica na slovenskom. Publika je bila jako zadovoljna, krenula se smijati, jer su svi akcenti moje slovenščine bili pogrešni!

- Znači, osjećate se Hrvatom i Europejcem, a ne Balkancem? 
- Da,danas se mnogi odriču Balkana, iako ima i tamo krasnih ljudi. No, Europejac jesam.

- Kako reagirate kad su ljudi danas spremni odreći se dijela svoje prošlosti, djetinjstva i mladosti u Jugoslaviji? Čak je i bivša predsjednica Hrvatske izjavila da je živila iza željezne zavjese i da je mogla kupiti samo jednu vrstu jogurta u dućanu, što je neistina. 
- Nemam stav o tome, svaki čovjek odlučuje o svojim stavovima. Činjenica jest da su se u dnevnopolitičkim interesima spremni brisati dio svoje prošlosti.

- Kakav je danas vaš odnos prema Titu?
- Nemam nikakav odnos. Zašto me to pitate?

- Zato, jer je i on najkontroverznija osoba ovih prostora, koje se odriču danas upravo oni, koji su najviše plakali kad je umro.
- Svojevremeno je bio velika zvijezda i faca

- Jeste ga poznavali? Jeste li bili pozivani da vodite programe, ili proslave Nove godine za njega i njegovu svitu?
- Ne. Nisam ga nikada vidio uživo. Imao je on neke druge miljenike, poput sjajne komičarke Nele Eržišnik.

- Što je čudno, jer ste bili ogromna tv zvijezda.
- Oko njega i za života i poslije smrti vlada neki misterij. Tito je bio bonvivan, volio je uživati u životu, bogatstvu kojim se okružio..

- I to treba znati.
- Apsolutno. Ima puno bogatih ljudi koji su nesretni i ne znaju uživati u tome što imaju, ili su stekli.

- S predsjednikom Tuđmanom ste bili prisniji?
- Ne bih rekao prisniji. Ali, cijenio me. I ja sam cijenio njega.

- Je li vas iznenadila ponuda s njegove strane da postanete generalnim direktorom HRT-a?
- Apsolutno. Bio sam počašćen, ali sam mu se zahvalio. Ja sam odmah procijenio da to nije za mene. Osjećao sam da se bolje mogu snaći u Vegetinoj kuhinji, nego gore na vrhu televizijske piramide. Uvijek sam bio realan. I znao sam procijeniti što jest za mene, a što ne. Da sam prihvatio tu ponudu, već bih bio na groblju.

- Jeste li vi nostalgični, ili jugonostalgični?
- Nisam. Uvijek gledam korak naprijed. Što je bilo, bilo je. Danas nam je dobro, šteta što nije još bolje. A moglo bi biti. Tako mi je žao kad vidim da je Hrvatska na dnu Europe, a po mnogim resursima i prirodnim ljepotama mogli bi biti mala Švicarska. Imamo najljepšu obalu i najčišće more u Europi. Moraš biti umjetnik da takvu zemlju upropastiš!

- Kažu da su u svakoj zemlji najveći problem ljudi. I da bi Hrvate i Slovence trebalo kad se rode cijepiti protiv zločestoće i ljubomore.
- Da, da čovjek čovjeku na ovim prostorima je najveći neprijatelj.

- Te ljubomore, bitki i laktarenja uvijek je bilo i u vašoj profesiji.
- Je, je, ljubomore u velikim količinama. Ovdje svatko za sebe misli da je najveći. Vidite, u Italiji je to drugačije, tamo se kolege cijene, jedni druge ističu, postoji neka međusobna kolegijalnost i poštovanje.

- Naše tv programe malo gledate?
- Gledam Dnevnik, to je dugogodišnja navika. Ostalo baš i ne. Sportske prijenose pratim, najviše nogomet, košarku i tenis.

- A što mislite o poplavi gastronomskih showova na televizijama?
- Toga stvarno ima previše. Kad god uključim televiziju, netko kuha.

- Ali, vi ste ipak pionir i na tom području. Stevo Karapandža i Vi ste ipak veterani na tom području i to u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Vaše Male tajne velikih majstora kuhinje bile su hit, iako su trajale samo pet minuta.
- Emisija je išla četvrtkom u 19.15 na Prvom programu, a u petak ujutro kad bih išao na tržnicu, morao sam odgovarati gospođama koliko je kojeg začina išlo u koje jelo, ili koliko dugo se pripremalo. Morao sam se snalaziti u odgovorima. Jer, te emisije bi snimali po mjesec dana unaprijed, pa tko bi se svega sjetio! I znao bih dobiti vrećicu s šampinjonima, ili neko povrće u košaru!

- Vi znate kuhati?
- Ne. Ali, znam ispeći jaje da se ne razlije, ili hrenovku da mi ne pukne.

- U čemu je tajna?
- U tome da je izvadite iz vode prije nego pukne! (smijeh) Kad sam gledao Karapandžu kako vješto kuha, mislio sam da je to jednostavno. Onda sam ga probao imitirati, pa sam shvatio da mi to baš i ne ide. Pojeli jesmo, a da je baš bilo fino...

- Kuhari su nekad bili sramotna profesija, a danas su velike zvijezde i jako dobro plaćeni svugdje u svijetu.
- Da, da, danas su baš velike face!

- Niste mi spomenuli kviz Milijunaš. Ne gledate ga? 
- Ne.

- Još uvijek je vaša Kviskoteka ostala najboljim kvizom svih vremena. I upamćena u memoriji gledatelja.
- Je. To je bio prvi veliki i uspješan kviz na prostoru cijele Jugoslavije. I bio je doista kviz znanja. Bila je stroga selekcija natjecatelja, a publika pred ekranima je testirala vlastito (ne)znanje. Igra detekcije je bila najpopularnija. I godinama poslije tog kviza, ljudi bi me znali zaustavljati i ispitivati o osobama A,B ili C.

- Kad se danas prisjetite Eurosonga 1990. u Zagrebu, kojeg ste vodili s pokojnom Helgom Vlahović, s kakvim emocijama ga se prisjećate?
- Na kraju je ispalo u redu. Ako zanemarimo skandal koji se desio.

- Ljudi kad vide snimku, ili fotografiju vele: kako su Helga i Oliver bili još zgodni i mladi u to vrijeme?
- Pa, je, ipak je to bilo prije skoro trideset godina. Helga i ja smo bili do zadnjeg trena na ledu, radilo se o igri JRT-a, koji je inzistirao da se Eurosong održi u Beogradu, odnosno da ga u Zagrebu vodi Dubravka Marković, popularna mlada beogradska voditeljica. I kad smo uslijed tih igara u pozadini, prvo ja, a potom i Helga odlučili da se povučemo i ne vodimo taj Eurosong, onda je nastala tarapana.

- Je li vam vođenje tog najgledanijeg tv showa, kojeg gledaju milijarde ljudi, donijelo poslove u Europi?
- Ne. Mislim da mi tome dajemo mnogo veću važnost nego u Europi, gdje je to samo još jedna televizijska show večer.

- Imate li vlastitu arhivu snimka svojih emisija? Isječaka iz novina, naslovnih strana, intervjua...?
- Ne. S vremenom se to zagubilo, a meni nije bilo bitno da to očuvam. Nikad se nisam hranio svojim likom i djelom.

- U modi su autobiografije zvijezda. Jeste li razmišljali da ispišete svoju?
- Ne, niti ne bih.

- Zašto?
- Pa, zaboravio sam puno toga! Da sam radio neke zabilješke tijekom karijere, možda i bih. Ovako sada, ne bih sigurno. Tempi pasati. Uostalom, ne pišu oni sami te knjige, imaju pisce. No, ima i iznimki. Luka Modrić je sigurno sam sve napisao!

- Iznenadila me činjenica da ste u Beogradu otvorili spomenik svom pokojnom kolegi, beogradskom voditelju Mići Orloviću ispred zgrade RTS-a. Vidite kakvu su počast oni njemu dali, a vas su potjerali s HRT-a, umjesto da i vama dignu spomenik.
- Ma,dobro. Mića i ja smo tijekom godina bili ne samo kolege, postali smo prijatelji. Mnogo smo emisija i programa odradili zajedno, kad god bi dolazio u Zagreb, družili smo se, kao i obratno. Jako je lijepa gesta da su tražili baš mene da mu otvorim bistu ispred RTS-a.

- Radili ste i s mnogim ženama kojih više nema, poput Dunje Lango, Helge Vlahović...
- Nažalost, one su bile kompletne televizijske ličnosti, kakvih više nema.

- Popijete li kad kavu s nekim tv kolegama?
- Ne. Ne viđam se s nikime s televizije. Ja već godinama živim na selu pokraj Samobora, na friškom zraku, s ženom i psima. Sad vodim posve drugi život, daleko smireniji i to mi baš odgovara.

- Neću vas pitati za kolegicu Kseniju Urličić, s kojom godinama niste razgovarali. Iako me iznenadilo da vam je baš ona dodijelila Večernjakovu Ružu za televizijsko životno djelo.
- Je, to je i mene iznenadilo. Čak smo se prije proglašenja pozdravili i rukovali, tako da smo zakopali dugogodišnju ratnu sjekiru.

- Je li vam bilo teško prelomiti da preselite iz centra Zagreba na selo?
- Ma kakvi, težio sam tome cijeli život. Mislim da je moju suprugu i mene ta odluka spasila i pomogla nam zdravstveno i energetski. Otkad smo preselili 1994., više nisam u Zagrebu prespavao.

- Koliko često idete s psima na izložbe?
- Jako često. Čekaju nas odlasci u Austriju, Italiju, zapravo smo stalno u autu s njima i na putu.

- Je li to kombincija hobija, biznisa i ljubavi?
- Nije biznis. Samo hobi. Vi se morate prijavljivati i uplaćivati neke iznose za te izložbe. Tu i tamo se prodaju neki štenci iz legla, ali to ni izdaleka ne može pokriti sva ulaganja u njih.

- Gdje držite te silne pokale, nagrade, diplome s izložbi?
- Ima toga, skupilo se. U kutijama, na tavanu, ma svugdje...

- Mnogi ne znaju kako ste vi osamdesetih godina imali u Zagrebu galeriju. Kada ste i zašto odustali od tog posla?
- Biznisa nema više, naime sve je naglo prekinuo rat.

- Slažete li se da je generalno interes za slike, izložbe, aukcije,nekako danas splasnuo? Ljudi više prodaju slike da bi mogli podmiriti troškove, nego što ulažu u njih.
- Imate pravo. Sjećam se koliko sam puta vodio aukcije slika na letovima JAT-a za New York, na primjer. Ljudi više nemaju novaca da ulažu u slike, dok oni koji imaju novaca to rješavaju privatnim kanalima. Tako da se mnogo privatnih galerija zatvorilo, ili otišlo u prenamjenu. 

- Koje slikare vi preferirate?
- Recimo, volim Josipa Vaništu, njegove crteže. Volim Hegedušića, naivca Lackovića Croatu. Imam i nešto Mersada Berbera, koji je bio jako popularan u Jugoslaviji, sjajan je slikar.

- Oliver, što čitate danas? Pratite li portale?
- Čitam dnevne novine: Jutarnji i Večernji list, na koji sam preplaćen. Svako jutro se budim u 5, onda mi poštar donosi novine, te uz prvu jutarnju kavicu ih pročitam. Za knjige mi nedostaje koncentracije. Ima toliko događanja u toku dana, da onda kad sjednem u fotelju, ili prilegnem s knjigom, automatski zaspim.

- Znači, ranoranioc ste cijeli život? Kao i ja.
- Da, to je stvar navike. I kad bih htio malo duže spavati, neki unutarnji sat mi ne da. Volim jutro, to mi je najdraže doba dana. A događa mi se i navečer da si isplaniram da gledam značajnu nogometnu utakmicu. Rezultat je 3:0, a ja ne znam kad su već pali golovi! U prijevodu, zaspao sam.

- Ima jedan trač o vama.
- Samo jedan?

- Ovaj sam čuo: Mlakar nakon što završi vođenje neke gaže, još nije sve ni završilo, a on je već u kaputu, na putu prema kući!
- Živa istina! Uvijek sam izbjegavao ostajati poslije na partyjima, jer sam svoje odradio, najviše se veselim što brže stići kući.

- Ali, nije da ne volite ljude i da niste skloni druženju.
- Nije. Imam ja svoje društvo, s kojima volim privatno provoditi vrijeme.

- Kako ste se nosili s popularnošću? Koliko puta ste pomislili: joj, da me barem nitko ne prepozna, da me barem nitko ništa ne pita...?
- Nisam, nije me popularnost smetala, niti bila opterećenje. Znate, svatko od nas je pomalo tašt i laska mu kad mu ljudi prilaze, žele stisnuti ruku, ili se fotografirati. Ili kad dobijete bolji komad mesa, dobijete grincajg na placu, ili vas preko reda propuste u banci.

- Kako ste uspjeli očuvati izgled? Promatram vaše lice, imate malo bora, možete skinuti petnaest godina.Ipak ste cijeli život pod reflektorima i šminkom za kamere.
- Ja bih rekao da je to genetika. Mislim da su ovaj samoborski zrak i život van gradskog stresa najviše pridonijeli tom, kako kažete, dobrom izgledu. A da ne govorim o psima, koji su koncentrat bezuvjetne ljubavi. Mislim da bi svaka obitelj morala imati psa.

- A znate za izreku: što više poznajem ljude, to više volim pse?!
- Znam, znam. I nije da se ne bih mogao složiti! Medicinski je dokazano da su ljudi koji imaju pse manje pod stresom, vedriji, optimističniji, sretniji... Jako volim putovati, sjednemo Dunja i ja naprijed u naš auto, naši psi otraga i krenemo na izložbe, sa svom opremom. Često smo tužni, veseli, razočarani, pokradeni, jer ima i toga... Ja sam vozač long distance, volim voziti na autoputevima i malo nagaziti po gasu.

- Jeste se iznenadili kad vas je reper Edo Maajka pozvao da mu vodite koncert?
- Edo me osobno nazvao i zamolio da se pojavim na njegovom koncertu. Bio mi je simpatičan i iskren, pa sam se odazvao. Nikad ranije nisam imao takvo iskustvo. Dvorana Doma Sportova u Zagrebu bila je krcata njegovih fanova, s upaljačima u mraku. Kad sam se pojavio na pozornici, krenuli su zvižduci, sigurno su se ti klinci pitali: ma, što će sad taj stari ovdje? Nije mi baš bilo previše ugodno, moram priznati. Promucao sam nekoliko rečenica i najavio zvijezdu večeri. Poslije sam pitao Edu, zašto me je, zapravo, pozvao. A on mi veli, moj otac mi je jednom rekao: ništa u životu nisi napravio ako te ne najavi Oliver Mlakar! (smijeh)

   0
   0