Legende: Ana Karić , diva hrvatskog glumišta

U podsjećanju na negdašnje velike zvijezde, poslije Gabi Novak, Olivera Mlakara, Mire Banjac i Josea Cure, danas velika zvijezda hrvatskog glumišta i dama Ana Karić. Napustila nas je prerano, 2014. godine, još u odličnoj formi. Naš glavni urednik prisjeća se posljednjeg susreta s glumačkom divom u njezinom zagrebačkom stanu, vođen nekoliko tjedana prije njezinog odlaska. Razgovarao Boris Homovec.

29.10.2023. - 14:35
30.10.2023. - 07:07
Legende:  Ana Karić , diva hrvatskog glumišta
Foto: Ana Karić

 „ Imam samo jedan život, pa godinama ponavljam jedno te isto: pohađanje Klasične gimnazije, Akademije, prva dva filma do dvadesetog rođendana, diploma kod profesora Habuneka. Pa, problem s mojim glasom, zbog kojeg su me stalno slali na preglede, vjerovanje kako zbog popularnosti nikad neću biti dobra kazališna glumica, a od tad sam odigrala 2500 predstava. Čini mi se kako u intervjuima uvijek pričam isto. O djeci ne želim pričati, niti smijem, imam zabranu. Mogu samo spomenuti unuku Maru, koja ima godinu i pol, ona mi neće zamjeriti. Tako da mi je postao problem davati intervjue, a imam tu obavezu prema Vama, dragi Borise, jer dugo se poznajemo...“, objašnjava mi Ana Karić, hrvatska glumačka diva, zavaljena u fotelju svog raskošnog građanskog stana u centru Zagreba, u kojemu posljednjih mjeseci, otkako je ostala udovicom nakon pedeset godina braka s zagrebačkim odvjetnikom Ivanom Thurom, živi sama.

Besprijekorno dotjerana i u kućnom okruženju, s dioptrijskim naočalama na nosu, ubraja se u one glumice koje nisu tašte i savršeno nose svoje godine. Prepričava mi svježu anegdotu kako joj je prije nekoliko dana na ulici pristupila nepoznata žena, otkrivši joj kako su istih godina i dodavši: „ Kak ' vi perfektno zgledate!“ A zatim joj pomalo ljutito dobacila: „ Al' kak vam to kvragu uspijeva ? “. I produžila bez pozdrava.

Karijera Ane Karić, koja se može usporediti s karijerama najvećih diva europskog glumišta, započela je početkom šezdesetih godina glavnim ulogama u Babajinom „Carevom novom ruhu“ i Šimatovićevu „ Pustolovu pred vratima“. Uslijedilo je zlatno doba dramskog programa Televizije Zagreb, u kojemu je odigrala glavne uloge u dvadesetak drama, pa se u medijima proširila uzrečica: „ Nema drame bez Ane“. Poslije serije „Fiškal“, dobiva glavnu ulogu usamljene žene u Berkovićevom filmu „Putovanje na mjesto nesreće“, o ljubavnoj aferi s mlađim muškarcem, kojeg je tumačio Rade Šerbedžija. Sedamdesetih godina bila je na vrhuncu slave i redovita gošća naslovnica jugoslavenskih revija. Bila je prva kuma „Saloona“ i najtraženija glumica na društvenim događanjima. „ Da, bila sam slavna, ali nisam bila kvalitetna glumica“, priznaje. I tada donosi odluku da će se posvetiti kazališnoj karijeri. Prihvaća poziv Relje Bašića i postaje članicom „Teatra u gostima“, uz Šovagovića, Buzančića, Dracha i Serdara, kombijem svaki tjedan putuje bivšom državom, igrajući u hit predstavama, poput „Čaruge“. Selektivno se pojavljivala u filmovima, a nakon prestanka rada Bašićeve kazališne trupe nastavlja karijeru u Teatru ITD, u kojem igra i danas. Neke nove generacije redatelja prepoznale su u njoj glumačku ikonu i pozivale je u svaki projekt, a tako je i danas, kad najavljuje nove projekte, kao i premijeru prvog dugometražnog igranog filma Igora Mirkovića „ Noćni brodovi“ , u kojemu ima naslovnu ulogu.

  NOĆNI BRODOVI

- Jeste li uzbuđeni uoči premijere „ Noćnih brodova“, u kojemu , poslije 40 godina tumačite glavnu žensku ulogu, sad umirovljenice Helene ?

 - Jesam, voljela bih da film ima veliku gledanost. Još nisam odgledala gotov film, gledala sam ga nedovršenog i nisam ništa vidjela, priznajem. Bila sam u šoku. Inače, svoje filmove ne gledam. Mirković me molio da ga dođem pogledati, tek toliko da se smirim, jer sam stalno vrtjela po glavi jesam li svaku scenu napravila kao što sam zamislila.Nisam se mogla osloboditi tog opterećenja. Prvo smo tu kod mene u salonu redatelj, Polič i ja danima isprobavali svaku scenu. Snimanje je bilo beskrajno naporno. Ne znam kako smo sve to izdržali, jer Radko je u to vrijeme imao visoku temperaturu, a ja bila na infuzijama.

 - Vjerojatno ste bili pod takvim adrenalinom da vam ništa nije bilo teško.

 - Imate pravo, imala sam tahikardiju, što inače nemam, snimali smo šest dana zaredom, od šest predvečer do šest ujutro. Inače, nisam noćni tip. Nikada nisam ni bila. Odlazim na počinak poslije predstave, oko 23 sata, prvo liježem u kadu, a onda u postelju. A krupne planove snimala sam najčešće između tri i šest sati ujutro. Pitala sam se radi li to ijedna glumica na svijetu u to okrutno doba? Ali, kad me sad pitaju kako je bilo na snimanju, kažem „fantastično!“ Poslije se sjetim da baš i nije bilo tako fantastično.

-Jeste li morali uvjeravati Mirkovića kako ste idealni za njegov lik, jer je uloga posve netipična za vašu karijeru ?

-Nisam. Kad sam pročitala scenarij, bila sam apsolutno mirna. Mislila sam: ako mi je suđeno, uloga će biti moja. Ako nije , neće. To je prekrasna uloga za glumicu mojih godina, pogotovo u našoj kinematografiji, koja se tako rijetko bavi ženama. Mirković je otpočetka bio otvoren prema meni. Već na početku dao mi je do znanja kako nisam njegov nedvojbeni izbor, jer smatra kako imam previše energije za tu ulogu, da predobro izgledam, da sam preglamurozna...

 BERKOVIĆ

-Trebali ste se, dakle, jako odreći sebe da biste pred kamerom bili ono što je redatelj zamislio ?

-Da. Reagirala sam samo na njegovu izjavu da imam previše energije. Kad imate viška energije, lako ju je smanjiti. Problem je kad vam nedostaje energije. Na prvim probama osjetila sam kako redatelj gleda u mene, jer Radka je odabrao godinu dana prije mene. Vjerovatno je svaka proba bila mali test i za njega. Nakon što nas je snimatelj Silvestar Kolbas snimao na probama, nekoliko dana poslije nazvao me Mirković i rekao za mene ključnu rečenicu: „ Ja nemam dilemu“. Tad sam obojici sinova poslala SMS: „Dobila sam film.“ Tek tada sam postala sretna. Ali, apsolutno razumijem redateljeve dvojbe. Jer, kad Radko i ja ne bismo bili dobro usklađeni, nema tog redatelja koji bi napravio dobar film. Sad sam se sjetila kako mi je i Berković jedva dao glavnu ulogu u „Putovanju na mjesto nesreće“. Svašta su mu govorili protiv mene.

- Taj film nikad nije bio dovoljno valoriziran, u vrijeme premijere 1971. kritika ga je sasjekla, Berković postao neshvaćenim autorom.

-Da, ali film je sjajan. Škrabalo je rekao kako film nije valoriziran, ali neki mladi kritičari smatraju da je to najbolji Berkovićev film. Vidjela sam ga davno, a mislim da bi bilo dobro da ga javna televizija prikaže. Mislila sam izraziti želju da prikažu taj film na HRT-u kad umrem. Jer, u njemu sam ipak i ljepša i mlađa nego u „Noćnim brodovima“!

- Kako ste proživjeli suočavanje sa samom sobom na setu ,jer u filmu niste našminkani, nemate frizuru i jaku šminku?

 - Na početku snimanja u staračkom domu dosta starih gospođa bilo je neugodno prema meni. Kao statistice su bile našminkane i lijepo odjevene. Pitala sam redatelja: zar od svih žena u domu moram biti najružnija i djelovati najstarije? Redatelj me pak uvjeravao da izgledam fantastično. A ja sam samoj sebi izgledala strašno. Dok sam čekala na snimanje, čujem kako neki mladi novinar traži intervju s gospođom Anom Karić. Zgrozio se kad me vidio takvu, kako sjedim na klupi i zabrinuto me pitao: „ Zašto su vas izabrali ako trebaju glumicu koja izgleda tako jadno? „. Priznajem, šokirala sam se i kad sam se vidjela u zrcalu. A šokirali su me i komentari tipa: „ Isuse, kak izgledate? Pa uopće niste lijepi!“ I to su mi govorile neke prilično ružne žene. Došlo mi je da im kažem: ja ću poslije ovog snimanja opet biti lijepa, ali vama nema pomoći! No, nisam im ništa rekla. Kad bih slučajno prošla pokraj zrcala, samo bih pomislila: ajme, majko moja!

-Oduvijek ste sumnjičavi prema ulogama koje vam nude?

-Jako, jako sam sumnjičava, prva je pomisao kad dobijem u ruke neki tekst ,ili scenarij: „ Kako je netko mogao pomisliti da je to uloga za mene? Ma ne, ja to ne mogu.“

  FILM

- Filmski redatelji ,zapravo, nisu znali iskoristiti vaš glas i lice za uloge negativki, ili fatalnih žena, kakve su u europskoj kinematografiji igrale Anouk Aimee, Romy Schneider i druge dive. 

-Kad sam lani u Puli dobila nagradu „ Fabijan Šovagović“ za filmski opus, prikazan je siže mojih filmova, bila sam zapanjena kako je to bilo dobro napravljeno. Mnogi su redatelji dali izjave, no među živima više nije bilo Berkovića, Tanhofera, Peterlića...Govorili su i o mom licu, kao da je riječ o licu francuskih glumica. Ali, u vrijeme Jugoslavije snimali su se filmovi u kojima nisam imala što raditi. Samo jednom sam igrala seljakinju u „Radopolju“. Za mene je Božidarka Frajt naša najbolja filmska glumica, mislim da je bila bolja od mene na filmu. A kad god su mi redatelji nudili uloge filmskih mama i žena, koje su nedefinirane i općenite, ja bih im se uljudno zahvalila na ponudi. Meni su najvažniji ljudi s kojima radim, poput Buljana, Rajkovićke, Jelčića, Frljića...Kod kojih bih statirala i radila što god požele.

- Meni je divno to što ste im dopustili da vam se obraćaju s „ ti“, dok ste s Reljom Bašićem još i danas na „vi.“

-I ostala sam, kao i s Mani Gotovac. Moja je prva rečenica kad sam počela raditi s Mirkovićem bila: „ Ako se nas troje uzajamno ne zaljubimo, neće biti filma“. Srećom, ta se ljubav dogodila, zato se vjerojatno ljudima svidio film. Kao mlada, jako sam teško prelazila s ljudima na „ti“ i mogu razumjeti distancu kod mladih ljudi. Iskustvo u Francuskoj me naučilo koliko je to važno. Tamo kad glumica ima devedeset godina još je „mademoiselle“ i s njom su na „ti.“ Nešto se dogodi kad sam s tom djecom, kako ja zovem te mlađe redatelje i glumce, i prelazimo na „ti“.

   SAMOĆA

- Znači da se ne družite pretjerano s ženama svoje generacije? 

-Družim. Imam dvije dugogodišnje prijateljice, koje nisu iz moje branše. Čujem se s Koraljkom Hrs i Božidarkom Frajt, vidim Ivku Dabetić i to je to. Ali, zato se intenzivno družim s Ninom Violić, Natašom Dangubić, Ksenijom Pajić, Lucijom Šerbedžijom, Dubravkom Ostojić, Almom Pricom...

- Kako se nosite sa samoćom? Posljednjih godina ostali ste bez majke, sestre, muža...

 - Kako kada. Nekad mi je teško. Uvijek mi je kuća bila puna obitelji. Prvi mi je spontani osjećaj bio da prodam ovaj veliki stan i preselim se u manji. Angažirala sam i agenta za nekretnine. Sad mi je drago da to nije uspjelo. Onda mi se rodila unuka Mara, to mi je dalo novu energiju. S njom sam premalo, jer puno radim. Ali, za mene je i to malo zajedničkog vremena vrlo mnogo. Uhvati me nekad vrsta panike kad pomislim što bi bilo sa mnom da toliko ne radim. Da ostanem sama bez posla, sama unutar ova četiri zida. Sva sreća što imam probe i predstave. Ne znam bi li me dovoljno ispunjavali unuka i sinovi, koji vode moj život. Oni su divni, zahvalna sam Bogu na njima i snahama, s kojima sam u prijateljskom odnosu i u stalnoj vezi.

-Biste li, da ste prisiljeni kao vaša junakinja, mogli živjeti u staračkom domu?

-Da. I to mi se ne čini tragičnim. Kad bih imala svoj prostor u domu i mogla hodati, a pretpostavljam da ću i dalje biti u snazi, puno bih radije bila ondje, nego sama u ovom praznom stanu. S prijateljicama već godinama pričam o tome kako se moramo upisati na listu čekanja za dom na Iblerovom trgu, ali nikako da to i napravimo. Moji sinovi govore: ni slučajno! Ali, njih se ne pita. To je moja odluka.

  KONDICIJA

-U kakvoj ste zdravstvenoj kondiciji? Čuo sam da pijete neki vitaminski napitak svako jutro.

-Joooj, jesam, ali sam prestala, jer sam pretjerala i imala probleme s želucom. Miksala sam tri mjeseca svako jutro jaki koktel, volim pretjerati u perfekcionizmu, tipično bikovski. Stavila bih cijeli pušlek peršina, pola celera, komad đumbira, ananasa. Sama si kuham, iako sam s kuhanjem na „vi.“ Volim ljude koji uživaju u jelu, ali ja nisam ta. Nisam nikad bila manekenski vitka, uvijek sam bila obla i sklona debljanju. Cijeli život pazim na liniju. Pazim da jedem samo ribu, ili komad bifteka s brokulom. Ne volim ići sama u restoran. Sama skuham cušpajz od kelja , koji obožavam. Mogu ga jesti pet dana zaredom. Ili, skuham domaću juhu s puno povrća. I to si rasporedim u tjedne porcije. Ujutro konzumiram maslinovo ulje i bananu. I tokom cijelog dana voće, ili grickam suhe šljive, smokve i bademe. Zdrava sam! Bila sam na specijalističkom pregledu, na koji odlazim jednom godišnje i to najviše zato da umirim sinove. Vele da sam zdrava ko curica!

-Mnogi misle da ste radili neke zahvate na licu?

-Ništa nisam radila na sebi, nikakve estetske zahvate. Ne gimnasticiram. Samo puno hodam. I masiram se. Promatram najdraže partnere Buzančića i Poliča kako si slažu tablete po bojama, koje svaki dan piju. Ja ništa ne uzimam od tableta. Ali, pušim. I priuštim si dvije čaše crnog vina na dan.

- Je li vam itko u životu prorekao sudbinu?

-Samo jednom je Koraljki Hrs i meni gatao muškarac u Kazališnoj kavani, pred tridesetak godina. I rekao mi je da ću živjeti do 92. godine! Velim sinovima, koji znaju tu priču: zar mislite da bih ja i u 92. bila u ovakvoj snazi? Ne dao Bog tako dugo.

 PRIVATNOST

- Biste li ikome dopustili da napiše posve iskrenu knjigu o vašem životu?

 - Teško. Buljan je napravio divnu monografiju o Dunji Vejzović i rekao kako bi to želio napraviti i o meni. Sumnjam u to. Rekla sam sinovima da, kad umrem, ne želim nikakve komemoracije, neću da mi govore u ime filmskih ili dramskih umjetnika kakva sam bila. Kako ja ne živim u prošlosti, mene ne zanima hoću li „ ući u povijest“. Koga to briga?

-Što radite kad ljetujete u svojoj kući na Olibu?

-Tako sam malo vremena na Olibu. Svake godine sebi iznova obećam da ću boraviti od prvog lipnja do prvog listopada, ali se to uvijek izjalovi. Iako puno poslova odbijem, neke ne mogu. Na Olibu sam s prijateljicom uredila svih šest soba i restaurirala kompletni mobilijar, osim ljuljačke koju sam kupila. Moj tata je bio restaurator u Muzeju za umjetnost i obrt, pa vjerujem kako sam to genetski naslijedila. Jednu sobu sam obojila u stilu Mondriana. Veselim se da će mi od ovoga ljeta dolaziti i unuka. Ondje je divno, jer nikad nema previše ljudi, a i oni koji tamo borave posve su normalni!

- Do kada mislite biti na sceni? -

- Dok budem mogla. Zato vam kažem da me panika hvata pri pomisli da bih, zbog bilo kojih razloga, morala prestati igrati.

-Znači, do 91. godine?

-Do devedeset i prve! Dogovoreno.

Gospođa Karić nije dočekala 91.-u. Preminula je u Zagrebu, 9.listopada 2014., na isti dan kad i njezin najdraži glumački partner Boris Buzančić. U razmaku od nekoliko sati. Sudbina je tako htjela.

   0
   0