TISUĆE LJUDI NA POTRESNOM SKUPU ZA PERIŠA. "NEĆEMO ŠUTJETI. UPIREMO PRSTOM U VAS"

Večeras na glavnom zagrebačkom trgu održana komemoracija za Kristiana Josipa Periša (32). On je, podsjetimo, prije točno mjesec dana preminuo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru.

21.11.2026. - 21:03
21.11.2026. - 21:03
TISUĆE LJUDI NA POTRESNOM SKUPU ZA PERIŠA. "NEĆEMO ŠUTJETI. UPIREMO PRSTOM U VAS"
Foto: PIXSELL

Na komemoraciji se okupilo više tisuća ljudi, koji su na molbu obitelj podigli bijele jastuke, kako bi podsjetili na posljednje Periševe trenutke u bolnici.

Potresan govor Periševe sestre pred punim Trgom 

Na punom glavnom zagrebačkom trgu kroz suze govorila je njegova sestra Mihaela, koja se prisjetila odrastanja uz svog starijeg brata, na kojeg se, rekla je, uvijek mogla osloniti. 

"Nikad nisam pomislila da će doći dan kada nas više neće moći čuvati onako kako je uvijek čuvao. Ali vjerujem da nas i dalje čuva i daje nam snagu, samo sada s neba. Da i dalje pazi na nas kao što je to radio cijeli život. Samo bih voljela da nas nije morao početi čuvati s neba tako rano", rekla je Mihaela.

Njezin govor bio je potresan, a mnogi okupljeni su plakali.

"Upirete prstom jedni u druge, a Kristiana više nema. I mi imamo prst za upiranje"

Na poziv obitelji Periš, svoj govor održao je i pjevač Marko Kutlić koji je poručio kako su se ljudi okupili jer su uvidjeli da se ovakav slučaj može dogoditi bilo kome.

"Od listopada gledamo predstavu, predstavu gdje upirete prstom jedni u druge, a Kristiana više nema. Zahtijevamo da svi odgovarate, svi u lancu. Upirete prstom jedni u druge. E pa dosta je toga. I mi prst za upiranje imamo i tim prstom od sada upiremo u vas, u sve vas koji bježite od odgovornosti. U sve vas koji posao radite nesavjesno. Jer kada konačno krenete preuzimati odgovornost, tek tada ćemo napredovati kao društvo", poručio je Kutlić. 

Istaknuo je i kako je obitelj imala pet zahtjeva, a danas dodaju i šesti - da se usluge koje plaćaju svi građani i isporuče. 

Kristian je bio kineziolog, atletičar i trener obaranja i paraobaranja ruke. Radio je s djecom i osobama s invaliditetom, a obitelj je za geslo komemoracije odabrala njegovu rečenicu: "Ako možeš, moraš za one koji ne mogu."

Pogledajte trenutak kad su tisuće ljudi podigle jastuke za Periša

Više tisuća građana okupilo se večeras na zagrebačkom Trgu bana Jelačića na komemoraciji za 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša, koji je prije točno mjesec dana preminuo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru.

"Ako možeš, moraš. Za one koji ne mogu".

Za sam kraj skupa još jednom je pročitana Periševa rečenica: "Ako možeš, moraš. Za one koji ne mogu".

Skup završava Thompsonovom pjesmom

Za kraj komemoracije na razglas je puštena pjesma Marka Perkovića Thompsonova "Samo je ljubav tajna dvaju svjetova", koju je, kako je rekao njegov šogor, Kristian Josip Periš naročito volio. 


"Inzistiramo da nam se usluge koje plaćamo zaista isporuče"

"Kroz nebrojena davanja koja su nam nametnuta, mi plaćamo svaku instituciju. Mi, građani. A opet čekamo i molimo i zahvaljujemo. Od građana smo postali molitelji. Moramo biti sretni, ako uopće dobijemo uslugu koju smo platili. Na to nismo pristali. Od danas svi zajedno, inzistiramo, da nam se usluge koje plaćamo zaista isporuče. Ali ne na način na koji ste Kristijanu to isporučili. Neka se nikome više nikad ne dogodi da ga zagrle toliko jako da se nikad ne probudi", rekao je Kutlić.

"Upiremo prstom u vas"

"Kristijanova obitelj, bez obzira na sve što joj se dogodilo, nije prešutjela. I zato smo večeras tu. Mi, obični građani. A tu smo zato što smo uvidjeli da se ovo može dogoditi. Svakome od nas. Od listopada gledamo predstavu. Predstavu gdje upirete prstom jedni u druge. A Kristijana više nema. Zahtijevamo da svi odgovarate. Svi u lancu. Upirete prstom jedni u druge.

E pa dosta je toga. I mi prst za upiranje imamo. I tim prstom od sada upiremo u vas. U sve vas koji bježite od odgovornosti. U sve vas koji posao radite nesavjesno. Jer kada konačno krenete preuzimati odgovornost, tek tada ćemo prodisati kao društvo. Svaki dan čitamo komentare ispod članaka. Sramite se svi vi koji pod anonimnim nadimcima opravdavate ovo zlodjelo. Lako je biti hrabar i za izmišljenog imena", rekao je Kutlić.

"Dosta je bilo, nećete nas ugušiti"

"Želimo vjerovati da je ovo bila zadnja šutnja koju ćemo imati zbog ovakvih i sličnih slučajeva. Što nam to radite? Pogledajmo u što smo se pretvorili kao društvo. Tu smo jer ste nas podijelili. Svađate nas međusobno kako se ne bismo pitali jedno izrazito važno pitanje. Tko je odgovoran? Svi živimo u ovoj predivnoj državi s divnim ljudima. I svi zaslužujemo isto. Da nas ondje gdje dođemo po pomoć, dočekaju kao ljude. Dosta je bilo. Od sada više ne šutimo, nećemo više šutjeti, i nećete nas ugušiti", rekao je Kutlić.

Prikazuje se Periševa snimka, govori o disanju: "Nitko se ne može sam ugušiti"

Nakon potresnog govora Periševe sestre na ekranu je emitiran govor Kristiana Josipa Periša, na kojem govori o disanju.

"Svako moguće zdravlje koje je zapravo vezano uz duboki unutarnji mir, što je naša treća tema. Za idući video. Ali ajmo se sada osvrnuti na jezgru, na centralni pojam zdravlja, a to je disanje. Zašto? Zato jer je disanje jedina funkcija nad kojom imamo voljnu kontrolu. Zašto kažem navodno? Zato jer nitko se ne može sam ugušiti, tako da prestane disati, i da uspije doći do situacije da se onesvijesti, pa će ga potom jednostavno prodisati. Dakle, centar za disanje je dio autonomnog živčanog sustava, koji je usko povezan s centrom za srce i za otkucaje, te samo disanje utječe potpuno na rad srca. Budući da je za zdravlje jedna od stavki najbitnijih disanje", govori Periš u videu.

"Dala bih sve da ga mogu opet zezati"

"Najteže od svega je to što sam vjerovala da će to tako biti zauvijek. Kiki je bio zabavljač naše kuće. Naše djetinjstvo bilo je ispunjeno njegovom gitarom, pjesmom i trenucima kad bismo svi zajedno pjevali. Uvijek je znao napraviti atmosferu i uvijek je nekako unosio život u kuću. Na moru je bilo isto tako. Kao najstariji brat, nikad nas nije odbijao. Vodio nas je sa sobom, igrao se s nama, i uključivao nas u sve. Nikada nije bio onaj stariji brat koji bi rekao da mu smetamo ili da nas ne želi sa sobom. Nas troje smo bili definicija starijeg brata i mlađih sestara. Mi smo njega uvijek zezale, živcirale, dosađivale mu, a on je imao nevjerojatno puno strpljenja s nama", rekla je Mihaela.

"I koliko god smo ga gnjavile, nikad nas nije otkantao. Danas bih dala sve da ga mogu opet zezati, da mu mogu opet ići na živce, da mu opet mogu reći da falša dok pjeva, samo da ga naljutim, da ga čujem kako se žali na nas, da vidim onaj njegov pogled koji bi nam dao do znanja da smo pretjerale, a znam da nas ni tada ne bi stvarno otkantao. Kristian je bio jako ponosan na našu sestru. Od kad je krenula na faks, bio je ponosan što će postati doktorica i kad je to postala, bio je toliko ponosan na to što spašava ljudske živote. Znam koliko mu je to značilo i koliko se veselio njezinom profesionalnom putu. I imao je planove za sve nas", rekla je.

"Sanjao je da jednog dana svo troje budemo u svojim profesijama, ali da nekako radimo zajedno. Da napravimo nešto svoje, da imamo nešto zajedničko da stvaramo i gradimo. Imao je viziju našeg zajedničkog života, stvari koje ćemo tek napraviti, i teško mi je prihvatiti da je toliko toga planirao, a da nije znao koliko ćemo vremena zapravo ostati. Ja sam podrazumijevala da će on biti tu u svim velikim trenucima mog života", rekla je Mihaela kroz suze.

"Znala sam da će Kristian biti najzabavnija osoba na mom vjenčanju. Da će biti najbolji tata, najbolji ujak našoj djeci. Da će ih voljeti onako kako je volio nas, da će ih zabavljati, voditi ih sa sobom. I da će biti onaj ujak kojem će se svi veseliti i kojeg će uvijek tražiti. Kad smo saznale da će postati tata, sestra i ja odmah smo išle u shopping. Gledale sve što bismo mogle kupiti za tu bebu. Planirale se, veselile, čekale da upoznamo to malo biće koje će imati njega za tatu. Toliko sam se veselila tome da će naša djeca odrastati zajedno, da ćemo imati obiteljska okupljanja, da će Kiki i dalje biti onaj koji će nas sve nasmijavati. U glavi sam imala toliko jasnu sliku svega što nas čeka. Nikad nisam ni pomislila da bi svi ti trenuci mogli doći a da njega nema. I možda je to jedna od najtežih stvari u svemu ovome. Ne gubim samo ono što smo imali, gubim sve ono u što sam bila sigurna da ćemo tek imati. Gubim njegovu prisutnost u trenucima za koje sam uvijek mislila da se podrazumijevaju", rekla je Periševa sestra

"Njegove komentare, njegove šale, njegovo mišljenje, gitaru, poljupce kad odlazi iz kuće, njegove pozive i njegovu živciranje kad ga gnjavimo. Gubim mogućnost da ga nazovem, da mu nešto ispričam, da ga pitam za mišljenje, da mu kažem što mi se dogodilo i da se veselim nečemu zajedno s njim. I koliko god pokušavam pronaći utjehu u tome, razmišljali bismo čime ćemo je iznenaditi, što će je najviše razveseliti i kako ćemo joj uljepšati taj dan. Umjesto toga, ja ovaj tjedan sjedim i pišem govor kojim se opraštam od svog brata", rekal je Mihaela. 

"Voljela bih da nas nije morao početi čuvati s neba tako rano"

"Mislim da sam tek s godinama počela razumijevati koliko je Kristian zapravo osjećao potrebu da me zaštiti. Kad sam bila malena, veliki dio svog djetinjstva provela sam po bolnicama. Operacije bubrega, ne buđenje iz anestezije, i bolna iskustva kojih se ja možda danas ne sjećam onako kako ih se sjeća moja obitelj. Kristian se sjećao, i mislim da je u njemu još dok smo bili djeca ostalo nešto što nikad nije nestalo. Ta potreba da me čuva, da pazi na mene i da bude siguran da sam dobro. Možda sam ja s vremenom zaboravila neke stvari kroz koje sam prošla, ali on nije zaboravio kako je bilo gledati svoju malu sestru u bolnici u takvim situacijama. I možda nikad nije prestao osjećati da mora biti tu za mene. To je bio Kristian", rekla je Mihaela.

"Možda nije uvijek morao ništa reći. Možda nisam uvijek ni primjećivala koliko brine. Ali negdje sam uvijek znala da imam njega. Da postoji netko tko će se zabrinuti, tko će me pitati jesam li dobro, tko će imati potrebu stati ispred mene i zaštititi me od svega što može. Iako su naši roditelji divni ljudi, puni brige za nas, te se za nas žrtvuju cijeli svoj život, svejedno je Kiki u posljednje vrijeme često govorio kako je on tu da čuva mene i sestru. Kao da je njegova uloga biti naš zaštitnik", navela je.

"Nikad nisam pomislila da će doći dan kada nas više neće moći čuvati onako kako je uvijek čuvao, ali vjerujem da nas i dalje čuva i daje nam snagu samo sada s neba. Da i dalje pazi na nas kao što je to radio cijeli život. Samo bih voljela da nas nije morao početi čuvati s neba tako rano. Ali ta njegova briga nije bila samo nešto što smo sestra i ja osjećale. On nikada nije izašao iz kuće, a da nas sve redom nije poljubio. Svakoga od nas. To je bilo nešto njegovo. Nešto što se podrazumijevalo. I tek sad shvaćam koliko bih dala da još jednom gledam kako odlazi iz kuće i da nas sve redom poljubi. I uvijek je zvao mamu i tatu za mišljenje, što god da je planirao, što god je htio napraviti, zvao bi njih. Ako bi se oni složili, napravio bi to. A ako ne odustao bi. I mislim da to dovoljno govori o tome koliko ih je poštivao i koliko mu im je njihovo mišljenje značilo", rekla je Mihaela.

"Pokušavam pronaći riječi"

"Upisao je 5. gimnaziju u Zagrebu, a istim smo putem krenule i mi. Kad sam ja upisala 5., profesori bi me znali pitati: "Jesi ti sestra onog visokog, nabildanog Kristiana pored kojeg jedva prođeš na hodniku koliko je velik?" I ja sam uvijek bila toliko ponosna kad bi me prepoznali zbog njega. Bilo mi je drago što ljudi znaju da sam njegova sestra i što se sjećaju nakon toliko godina tko je on.

Prije bi me čak i živciralo kad bi nam govorili da smo isti. Ja bih odmah odgovarala da nismo, da sam ja ljepša. A danas mi nema ljepše stvari nego čuti nešto da sam ista kao on, da u meni vide njega, da nosim nešto njegovo makar samo u izgledu. On je bio netko uz koga sam obožavala svaki trenutak odrastanja i netko za koga sam vjerovala da će uvijek biti dio svih mojih sutra. A danas stojim ovdje i pokušavam pronaći riječi za nekoga tko je bio toliko velik dio mog života da mi se čini nemogućim sažeti ga samo u 10 minuta", rekla je Mihaela Periš.

Kristianova sestra Mihaela govori kroz suze

"Pozdrav svima. Ja sam Kristianova najmlađa sestra. Kažu da su starija braća tu da nas čuvaju, da nam pokazuju put i da nas nauče ponešto o životu. Ali nitko nas nikada ne pripremi na to da ćemo jednog dana morati naučiti živjeti bez njih. Cijeli svoj život ponosila sam se time što mi je Kristian brat", rekla je Mihaela pa zaplakala.

Govori Kristianov šogor

Komemoraciju je započeo Moreno, Kristianov šogor. Na početku se zahvalio svima koji su došli.

"Zovem se Moreno. Ja sam Kristianov šogor, i večeras ću osvojiti kroz program. U ime obitelji, hvala vam što ste došli. Hvala vam što ste ovdje da podržite borbu da istina izađe na vidjelo. I hvala vam što ste došli da svi zajedno se oprostimo od Kristiana. Kristian Josip Periš, za prijatelje Kiki, a obitelj... za obitelj Kike, ili CJ, bio je atletičar. Kineziolog i trener obaranja i parobaranja ruke. Preminuo je 21. listopada u bolnici u kojoj je potražio pomoć. Ovo je službena komemoracija obitelji Periš. Obitelj je zamolila da večeras, ovdje budemo kao ljudi. Bez podjela i političkih konotacija. Hvala vam što poštujete."

   0
   0