Srbija mora okončati dvostruku igru

Dnevnik ‘Neue Zuercher Zeitung’ piše da Srbija, kao najvažnija država Zapadnog Balkana, mora preuzeti svoju odgovornost za stabilnost regije, te da EU u suprotnom mora povući konsekvence.

25.10.2023. - 17:18
26.10.2023. - 07:20
Srbija mora okončati dvostruku igru
Foto: HINA

Vlast predsjednika Srbije Aleksandra Vučića počiva na klijentelizmu, nerješavanju problema Kosova i procjeni zapadne diplomacije da je upravo on rješenje, dok u isto vrijeme slika Srbije na Zapadu po šablonu ‘90-ih često ostaje mračna i iskrivljena, ocjenjuje danas Neue Zuercher Zeitung (NZZ).

Pod naslovom “Srbija mora okončati svoju dvostruku igru” ciriški dnevnik piše da Srbija, kao najvažnija država Zapadnog Balkana, mora preuzeti svoju odgovornost za stabilnost regije, te da EU u suprotnom mora povući konsekvence.

“Srbija, vječni remetilački faktor, pomoćnik Rusije koji se nudi Kremlju kao vrata za prodor u Europu. Srbija koja se naoružava za rat da bi Kosovo ‘vratila kući’. Srbija koja sanja san o ‘srpskom svetu’ koji objedinjava sve Srbe i zato je spremna prihvatiti razaranje susjednih zemalja.

Slika koju veliki broj europskih zemalja ima o najvećoj zapadnobalkanskoj državi jeste mračna. I iskrivljena. Ali, izvitoperena slika se lako prihvaća, jer odgovara šablonu iz devedesetih” ocjenjuje autor Andreas Ernst, urednik vanjske politike NZZ.

Podsjećajući da je to bilo vrijeme kada je tadašnji lider Slobodan Milošević “pokušao da od male jugoslovenske imperije silom iskuje veliku Srbiju” u čemu nije uspio, autor dodaje da su danas vremena drugačija. Srbija je okružena članicama NATO-a i EU. U Bosni i Hercegovini i na Kosovu su stacionirane trupe tog vojnog saveza, a još mnogo važnije je to da je Srbija kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, makar i preko volje, navodi Ernst.

“Konfrontacija Zapadne Evrope i Rusije naposlijetku je dovela do toga da EU ponovo razmišlja geopolitički i želi se proširiti na istok. To ograničava vanjskopolitički manevarski prostor dosadašnjih kandidata. Doduše, EU je daleko od toga da bude blok, ali Unija vrši značajan pritisak na članice i kandidate da se frontalno svrstaju protiv ruskog napada na Ukrajinu”.

Ono što se u regiji najviše razlikuje od ‘90-ih – iskustvo krvavog raspada je Srbima, kao i drugim narodima regije oduzelo svaku želju za ratnim avanturama. Ipak je Srbija problem – ne samo za regiju, već i za EU, piše švicarski list. Autor potom analizira problem i navodi da se “Srbija se u posljednjih deset godina pretvorila u iliberalnu demokraciju kojom dominira autokratski predsjednik” i ukazuje na “revanšistički ton koji je prevladao u zemlji i koji onemogućava normalizaciju odnosa sa Kosovom, kao i dobre odnose sa susjedima”.

Kao glavni generator tih problema u tekstu se identificira model političke vladavine u Srbiji – poslije kratkog demokratskog proboja, odnosno poslije smrti Zorana Đinđića, uslijedio je niz mediokriteta na vlasti – a onda je na vlast došao Aleksandar Vučić.

“On je tehničar moći prvog ranga koji je zanat ispekao pod Miloševićem kao ministar informiranja”, piše NZZ. U tekstu se navodi da je njegova vladavina najkasnije od 2017. neprikosnovena, pošto je postao šef države.

“Centralno mjesto ipak ima klijentelistički sistem vladajuće partije, koji seže duboko u društvo i većini stanovništva daje osjećaj da nekako profitira od vladavine Aleksandra Vučića”, piše švicarski list. U tome mu, navodi se, pomaže solidan privredni rast, zasnovan na stranim investicijama, koje računaju na stabilnost sistema.

Ali, “klijentelizam je samo jedan stub legitimnosti Vučićevog sistema. Drugi je problem – Kosovo”, dodaje list. “Većina Srba se nije pomirila sa gubitkom Kosova, ali istovremeno zna da to područje neće moći vratiti.

Ta neurotična rastrzanost otvara prostor za kvazipolitiku vlastodržaca. Problem se propagandistički eksploatira, ali se ne rješava. Vučić godinama profitira od toga. Kod kuće on u dramatičnim nastupima obećava da nikada neće pustiti Kosovo niz vodu. Istovremeno, hladnokrvno zapadnim posrednicima pravi ustupke, koji zapravo imaju za posljedicu faktičko priznavanje nove države. Te ustupke ispunjava ili ne, zavisno od trenutnih interesa”, smatra Ernst.

“Ta dvostruka igra mu je s godinama postala druga priroda. On time dobija na vremenu. Pri tom ga nitko ne podržava više od kosovskog premijera Albina Kurtija. On promatra ’svoje’ kosovske Srbe primarno kao rizik za sigurnost i kao petu kolonu Beograda. Stoga im odbija dati kolektivnu samoupravu i pokušava ih staviti pod kontrolu. Beogradska medijska propaganda to zahvalno prihvaća šireći stravične priče o ’pogromima’ i ’etničkom čišćenju’. A ko će doneti spas? Samo Vučić.”

Treći stub je, prema autoru teksta, diplomacija Brisela i Washingtona, koja smatra da će preko Vučića konačno riješiti problem Kosova. Uprkos kritici opozicije, vašingtonske i briselske diplomate bi radije isposlovale neki dogovor s dominantnom figurom, nego skrštenih ruku čekati dok ona ne ode sa vlasti. A Vučiću je, ukazuje autor, jasno da bi ustupci ugrozili njegovu poziciju, pa radije drži problem Kosova otvorenim.

Naposlijetku, u tekstu se predlaže da se Vučić stavi pred izbor – da provede Ohridski sporazum, ili da se odrekne pristupa evropskim fondovima.

“Ako se Srbija i dalje bude miješala u kosovske prilike, trebalo bi preispitati ukidanje pristupa šengenskom bezviznom prostoru za građane Srbije”, navodi se u tekstu.

Autor Andreas Ernst napominje kako bi ista pravila morala važiti i za Prištinu i njezino odbijanje da deset godina poslije potpisivanja Briselskog sporazuma uvede djelimičnu autonomiju za općine sa srpskom većinom. Na kraju se navodi i preduvjet za stvarno približavanje Srbije EU.

“Pretpostavka za to je da Vučićev sistem bude razgrađen. Prije svega, ponovo se mora uspostaviti sloboda medija, kako bi se opet mogla artikulirati autentična srpska javnost”. Zaključak glasi:

 “Srbija mora odlučiti. Da bi to mogla učiniti, alternative bi joj se morale jasno predočiti”.

   0
   0