PROFESOR UPOZORAVA: HRVATSKOJ NE PRIJETE FRANCUSKI NEREDI, NEGO NEŠTO PUNO OPASNIJE
"Prema OECD-ovu izvješću iz 2026., Hrvatska je prva po udjelu mladih koji do 30. godine žive s roditeljima. Teško je govoriti o stvarnoj jednakosti životnih mogućnosti kada samostalan život za velik dio mladih ostaje financijski nedostupan."
Francuska je kihnula, a Europa se ponovno prehladila, naglašava u bombastičnom tonu ugledni britanski Guardian, te dodaje: Val nemira koji je započeo s tinejdžerima u srednjoj školi ubrzo je privukao stotine tisuća ljudi diljem zemlje, a zatim se proširio diljem kontinenta. Prosvjedi su ispunili ulice Lisabona i Madrida, a prerasli su u nasilje u Milanu, Bruxellesu i Tirani, kao i u francuskim gradovima.
Europa proživljava različite pokrete, s različitim uzrocima, zahtjevima i akterima, koje ne treba zanemariti. U Francuskoj su raspadajuće i prenatrpane škole bile glavna tema, a grčki prosvjednici ponavljaju svoje pritužbe na nedovoljno financiranje obrazovanja. U Španjolskoj i Portugalu središnje je pitanje stanovanja. Njemački su učenici ljutiti zbog mogućeg ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka. Ali uključeni vide zajedničke točke, a neki talijanski prosvjednici skandiraju na francuskom.
Odgovornost vlasti
U Europi krajnje desne stranke, potaknute Trumpovom administracijom, nastoje kapitalizirati na nemirima tvrdeći da su imigranti i otvorene granice krivi te da je potrebna snažna ruka za uspostavu reda. Uza sve to četiri najveće države Španjolska, Francuska, Poljska i Italija, održat će izbore, prijeteći radikalnim zaokretom udesno koji bi mogao temeljno promijeniti EU. Pa ipak, te stranke nemaju prave odgovore na pitanja koja postavljaju prosvjednici, a financijska kriza u Francuskoj mogla bi istaknuti ekonomsku slabu točku Marine Le Pen i unutarnje podjele stranke Nacionalno okupljanje. Budući smjer kontinenta oblikuje se, nabolje ili nagore, na ulicama kao i na biralištima – zaključuju u Guardianu.
Na više ili manje sličan način aktualne europske prosvjede analiziraju i komentiraju i drugi vodeći europski mediji. O svemu tome novinar Novog lista Darko Jerković razgovarao je s dr. Ivanom Cerovcem s Filozofskog fakulteta u Rijeci (također i predavačem na Sveučilištu u Ljubljani).
Velikih i žestokih prosvjeda u pojedinim zemljama Europe bilo je i prije, no po čemu se ovi sadašnji, prije svega u Francuskoj, ali vidimo i u Italiji, Portugalu, Grčkoj i Albaniji razlikuju od prethodnih masovnih izlazaka na ulice (primjerice Žutih prsluka u Francuskoj) i oštrih napada na vlast i institucije?
"Razlika između sadašnjih prosvjeda i pokreta Žutih prsluka nije primarno u razini nasilja koje vidimo na ulicama, nego u političkoj poruci koja se šalje. Dok su »Žuti prsluci« prosvjedni pokret započeli zbog povećanja trošarina na gorivo (koje su pak izvrsna ilustracija kako inače opravdane ekološke javne politike mogu biti socijalno nepravedne u svojoj provedbi), a poslije ga proširili u općenitiji otpor društvenoj nejednakosti, današnji francuski prosvjedi započinju u školama zbog loših uvjeta obrazovanja, nedostatka kvalitetnog nastavničkog kadra i loše opremljenosti školske infrastrukture. Konkretan povod razlikuje se od države do države: u Italiji se nezadovoljstvo povezuje s rastućim životnim troškovima i povećanim izdvajanjima za obranu (a dijelom i sa situacijom u Gazi), a u Albaniji s korupcijom te visokim školarinama i rastom troškova obrazovanja. Zajednički nazivnik sadašnjim prosvjedima nije primarno siromaštvo ili socijalne nejednakosti (iako su i to važne teme koje se kontinuirano provlače kroz prosvjede), već osjećaj gubitka budućnosti. Mladi su Europljani odrastali uz obećanje da će obrazovanjem i radom živjeti bolje od svojih roditelja, a sada sve češće otkrivaju da im ni jedno ni drugo ne jamči pristojan život. Generacija kojoj se godinama govorilo da je budućnost Europe sada traži objašnjenje zašto ta budućnost izgleda toliko nesigurno i neprivlačno."
Nezadovoljstvo mladih ne mogu riješiti policajci
Koliko su radikalni prosvjedi ujedno i udar na demokraciju?
"Aktualni prosvjedi, unatoč nasilju koje ih povremeno prati, zasad nisu udar na demokraciju. Pojedini nasilni incidenti tijekom aktualnih prosvjeda mogu ugrožavati demokratska prava građana, i svakako je potrebno javno ih osuditi i pravno procesuirati, ali nema dovoljno osnove da se prosvjede u cjelini proglasi udarom na demokraciju. Možda je važnije postaviti obrnuto pitanje: koliko demokraciji šteti društvo u kojem velik broj mladih ljudi vjeruje da ih političari čuju tek kada zapale automobil ili razbiju izlog? Nasilje svakako treba osuditi, ali osuda nasilja ne oslobađa vlast odgovornosti da razumije zašto je do nezadovoljstva došlo. Društvo u kojem je ulica postala jedino mjesto na kojem se građani osjećaju politički važnima ima problem koji se ne može riješiti samo većim brojem policajaca."
Demokracija će preživjeti
Francuski predsjednik Emmanuel Macron kaže da su zahtjevi studenata opravdani, ali da iza nasilja i ekstremizma stoje lijeve političke opcije, dok desnica čeka svoju priliku da na izborima u travnju i svibnju 2027. dobije prvog ekstremno desnog predsjednika ili predsjednicu, napose Marine LePen. Je li ljevica za sve kriva ili odgovornost snosi i desnica?
"Prebaciti svu odgovornost na ljevicu politički je zgodno, ali analitički prilično neuvjerljivo. Francuska vlada optužuje radikalnu ljevicu, posebno Melenchonovu Nepokorenu Francusku, za poticanje nasilja. Takve optužbe zaslužuju ozbiljnu provjeru, a ne samo političke interpretacije događaja. Međutim, treba se uzeti u obzir da nije isto podržavati prosvjed, koristiti njegovu energiju za političku mobilizaciju te poticati nasilje. Razlike između te tri aktivnosti itekako su bitne. Pritom radikalna desnica nije tek nevini promatrač. Francuske vlasti zabilježile su i sukobe u kojima sudjeluju ekstremno desne skupine. Osim toga, politički učinci nasilja ne moraju koristiti onima koji ga izazivaju. Svaki zapaljeni automobil i razbijeni izlog dodatni je argument u rukama političara koji obećavaju da će uspostaviti red i sigurnost, čak i po cijenu ograničavanja građanskih sloboda. Marine LePen upravo na takvoj atmosferi može graditi kampanju. Međutim, kada govorimo o odgovornosti, postoji i treći akter kojeg ne smijemo zaboraviti, a to je politički centar, pa i sam Macron. Francuski predsjednik zasigurno ne može biti odgovoran za odluku pojedinca da zapali automobil, ali odgovornost za obrazovne politike, stanje javnog sektora i rastuće nejednakosti, pa čak i za socijalne probleme povezane uz migracije, ne može jednostavno prebaciti na političke protivnike. Upravo je ovdje slabost njegova pokušaja da svoju poziciju predstavi kao jedinu razumnu alternativu ekstremima. Kada nezadovoljne građane godinama uvjeravate da za njihove probleme nema drugog rješenja, a kad rješenje koje nudite te probleme ne ublažava nego situaciju čini još gorom, ne biste se trebali čuditi kada dio njih krene tražiti druge političare i drukčija rješenja."
Ukupno uzevši, s obzirom na predstojeće izbore u Španjolskoj 29. studenoga, te iduće godine u Francuskoj i Italiji, kao i na probleme koje Njemačka ima s usponom AfD-a, je li i u kojoj mjeri EU na prekretnici između nesigurne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, uključujući i stanje s demokracijom?
"Sama činjenica da radikalne stranke dobivaju glasove nije potvrda sloma demokracije. Problemi nastaju tek kada pobjeda na izborima počne služiti kao opravdanje za smanjenje neovisnosti pravosuđa, za ograničavanje slobode medija ili uskraćivanje prava političkim protivnicima. Liberalna demokracija podrazumijeva pravo većine da vlada, ali ne i pravo da ukloni ograničenja vlastitoj moći. Čini mi se da europska politika danas plaća cijenu jednog dugotrajnog proturječja. Građanima se desetljećima obećavalo da će gospodarski rast, snažnija integracija Europske unije i tržišne reforme povećati sigurnost i kvalitetu života. Europa je pritom uistinu ostvarila mnogo, ali koristi ovih politika nisu bile ravnomjerno raspoređene. Kada ljudi istodobno osjećaju ekonomsku nesigurnost i političku nemoć, postaju otvoreniji prema jednostavnim odgovorima na složene probleme. Ipak, bilo bi pogrešno svaku potporu radikalnoj desnici objašnjavati ekonomskim nezadovoljstvom. Važnu ulogu imaju i identitetski sukobi, migracije, antiglobalizacijski pokreti te nepovjerenje prema tradicionalnim strankama. Institucije Europske unije moraju pokazati da demokracija građanima nudi nešto više od prava da povremeno zamijene jedne političare drugima. Najveća opasnost tako nije dolazak radikalnih stranaka na vlast, nego postupno prihvaćanje ideje da su neovisne institucije, ustavno ograničenje demokratske vlasti i zaštita manjina nepotrebne prepreke donošenju učinkovitih odluka koje rješavaju aktualne probleme. Nažalost, uz porast populističkih stranaka i pokreta svjedočimo upravo tome – sve više građana smatra da ni umjerena ljevica ni umjerena desnica, kao ni centar, ne mogu riješiti njihove probleme jer igraju prema pravilima i ograničenjima koje je postavio netko drugi (za populiste su to zle, nadnacionalne elite). Čak i kad je to djelomično točno, velik je problem što taj dio građana sasvim legitimno protivljenje neoliberalnim ekonomskim idejama povezuje s protivljenjem liberalnim demokratskim institucijama."
Mir u našoj kući
Da zaključimo s Hrvatskom. Ni mi nismo pošteđeni prosvjeda, izlazi se na ulice i prosvjeduje protiv otpada, vlasti, sindikati igraju svoju ulogu, no sva glasnost na hrvatski način daleko je od radikalizma kakav gledamo u Parizu i Milanu. Kako to objasniti? Kod nas je najbučniji i najekstremniji nogometni dekor i naciparada dijela Torcide?
"Hrvatska zasada ne doživljava prizore masovnog uličnog nasilja koje posljednjih tjedana gledamo u Francuskoj, ali bilo bi pogrešno iz toga zaključiti da smo imuni na uzroke koji stoje iza europskog nezadovoljstva. Dapače, mnogi od tih problema kod nas su prisutni već godinama, možda su i gori nego na zapadu Europe, samo se izražavaju drukčije. Prema OECD-ovu izvješću iz 2026., Hrvatska je prva po udjelu mladih koji do 30. godine žive s roditeljima. Teško je govoriti o stvarnoj jednakosti životnih mogućnosti kada samostalan život za velik dio mladih ostaje financijski nedostupan. Volio bih kada bi to bio jedini povod osjećaju gubitka budućnosti kod mladih, ali nažalost tu su i rastuće cijene uz visoku stopu inflacije, korupcija i nepotizam, opterećeni mirovinski i zdravstveni sustav, a ni u obrazovanju ne cvjetaju ruže. Ipak, u Hrvatskoj se političko nezadovoljstvo još pretežno izražava kroz izbore, građanski aktivizam i mirne prosvjede. To je prilika da se problemi rješavaju prije nego što nepovjerenje preraste u ozbiljniju krizu. Odgovornost pritom nije samo na vlasti. Oporba također mora ponuditi uvjerljive alternative, a ne svaku političku raspravu svesti na pitanje tko će koga smijeniti. Međutim, vlast ima posebnu obvezu jer raspolaže institucijama i resursima za rješavanje problema. Francuzi zapaljenim automobilima ponekad šalju političke poruke koje bismo radije čuli u parlamentu. U Hrvatskoj, srećom, takvog nasilja uglavnom nema. Međutim, kada se na našim ulicama umjesto političkih zahtjeva za kvalitetnije obrazovanje ili bolje zdravstvo skandira Hitleru i Auschwitzu, teško da možemo tvrditi kako smo politički zrelije društvo. Hrvatskoj možda ne prijeti francuski scenarij uličnih sukoba, ali joj prijeti nešto manje dramatično i dugoročno vrlo štetno – normalizacija političke apatije i uvjerenja da se ništa bitno ne može promijeniti. U demokraciji nije nužno najopasniji građanin onaj koji glasno prosvjeduje. Ponekad je veći problem onaj koji je prihvatio uvjerenje da se kroz institucije i procedure liberalne demokracije ništa ne može promijeniti. Najveći je problem kada vlade i političke stranke, kroz demokratske deficite, nedostatak participacije i neosjetljivost na potrebe i perspektive građana, čine to ranije uvjerenje skoro pa smislenim."
