JEZIVA SNIMKA IZ SOBE 11A: KRIJE LI SE IZA ŠUTNJE NEŠTO JOŠ STRAŠNIJE?

Smrt 32-godišnjeg bivšeg sportaša Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan na zagrebačkom Jankomiru otvorila je niz ozbiljnih pitanja o postupanju medicinskog osoblja, sigurnosti pacijenata i odgovornosti nadležnih institucija. Ono što je obitelji prvotno predstavljeno kao smrt uslijed zatajenja srca, nakon analize snimki videonadzora postalo je predmet kaznene istrage zbog sumnje na teško ubojstvo osobito ranjive osobe.

Prema opisima snimke koje su objavili mediji, pacijentu vezanom za bolnički krevet jastuk je pritisnut preko lica, dok ga drugi djelatnici udaraju i pritišću tijelima. Ti prizori otvaraju pitanje koje nadilazi postupanje četvorice osumnjičenih: kako je moguće da se takvo nasilje odvijalo u prostoriji punoj zdravstvenih djelatnika i je li ga itko pokušao zaustaviti?

Četvorica medicinskih tehničara uhićena su u subotu zbog sumnje da su počinila teško ubojstvo, a dan poslije privedena su na zagrebački Županijski sud, gdje im je određen jednomjesečni istražni zatvor.

Posebnu pozornost izazvala je činjenica da su uhićenja uslijedila 17 dana nakon Periševe smrti, a Ministarstvo zdravstva potvrdilo je da je službenu prijavu neželjenog događaja zaprimilo tek 9. studenoga, čak 19 dana nakon tragedije.

Dok obitelj traži odgovore, a istražitelji nastoje utvrditi točan uzrok smrti i odgovornost svih uključenih, otvaraju se pitanja o postupanju osoblja tijekom fizičkog sputavanja, pravodobnosti reakcije nadležnih institucija i nadzoru nad radom bolnice.

Donosimo rekonstrukciju dosad poznatih događaja, kronologiju slučaja i pregled ključnih okolnosti koje još nisu razjašnjene.

Kronologija događaja

21. listopada: Policijske intervencije i dolazak u bolnicu

Policija je na dan Periševe smrti više puta intervenirala. Policajci VII. policijske postaje Trešnjevka najprije su postupali nakon dojave člana obitelji da je Kristian Josip Periš u rastrojenom stanju i da ima paranoidne misli. Periš, diplomirani kineziolog, bivši atletičar i dugogodišnji trener u paraobaranju ruke izražavao je snažan strah od ponovnog boravka u bolnici. "Ne želim unutra, prošli put ste me gušili i vezali za krevet, ne želim da me doktori diraju, hoću pričati samo s policijom", rekao je, prema objavljenom policijskom izvješću.

Unatoč njegovu protivljenju ulasku u bolnicu Periš je istoga dana primljen u Kliniku za psihijatriju Sveti Ivan. Okolnosti njegova dolaska i pristanka na hospitalizaciju potrebno je dodatno razjasniti.

Posebno uznemiruje činjenica da je Periš, prema objavljenim bilješkama, policajcima govorio upravo o strahu od gušenja i vezivanja. Njegove ranije navode potrebno je zasebno istražiti: je li se ikada žalio na postupanje osoblja, postoje li o tome zapisi i je li bolnica poduzela ikakve mjere? Ti navodi ne dokazuju ranije zlostavljanje, ali zahtijevaju odgovor.

21. listopada: Dvije intervencije u bolnici

Istog dana policija je zbog Periša dvaput intervenirala i u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan, nakon poziva dežurne liječnice i jednog djelatnika. Navodno je osoblje prijavilo verbalne napade i prijetnje. Međutim, u izvješćima se navodi i da je jedna liječnica policajcima rekla kako je Periš u određenom trenutku bio smiren i surađivao s osobljem.

Ti različiti opisi njegova ponašanja otvaraju pitanje što se točno događalo između policijskih intervencija i kasnijeg fizičkog sputavanja.

Zbog toga je važno rekonstruirati njegovo ponašanje iz minute u minutu. Kada je procijenjeno da predstavlja neposrednu opasnost? Tko je donio odluku o sputavanju i jesu li prije toga iscrpljene manje restriktivne mogućnosti?

21. listopada, između 20 i 22 sata: Intervencija u sobi pod videonadzorom

Periš se nalazio u bolničkoj sobi 11a, opremljenoj videonadzorom. Prema opisima snimke koje je objavio Jutarnji list, tijekom postupanja medicinskog osoblja bio je vezan za krevet pojasevima za fizičko sputavanje. Zbog prijavljenog agresivnog ponašanja pozvani su medicinski tehničari s drugih odjela kako bi pomogli u njegovu obuzdavanju.

Kobnih osam minuta: Što otkriva snimka?

Snimka koju su opisali mediji traje nešto dulje od osam minuta i prikazuje postupanje više medicinskih djelatnika prema Perišu. Prema objavljenom opisu, u sobi se u različitim trenucima nalazilo do deset osoba, uključujući medicinske tehničare, sestre i liječnicu.

Na početku snimke Periš je na krevetu, a osoblje ga pokušava fizički obuzdati. Jedan od tehničara, prema opisu snimke, stavlja mu jastuk preko glave, dok drugi pritišću njegovo tijelo rukama i koljenima.

U nastavku se, prema istom izvoru, vidi kako jedan tehničar više puta snažno udara Periša laktom u prsa, dok ga drugi udara šakom. Sve se događa dok je pacijent fizički sputan.

Ovdje se nameće jedno od najtežih pitanja cijelog slučaja: kakvu je medicinsku ili sigurnosnu svrhu moglo imati pritiskanje jastuka na lice pacijenta koji je već bio vezan za krevet? Ako je cilj bio spriječiti ozljeđivanje pacijenta ili osoblja, kako se objašnjavaju udarci u prsa i glavu?

Fizičko sputavanje nije kazna niti dopuštenje za primjenu neograničene sile. Čak i kada pacijent prijeti ili pruža otpor, medicinsko osoblje mora postupati razmjerno opasnosti i zaštititi njegove životne funkcije. Zato je nužno utvrditi u kojem je trenutku, prema sumnjama istražitelja, postupanje prestalo biti medicinski opravdana intervencija i preraslo u nedopušteno nasilje.

Na snimci se vidi i primjena injekcije, no iz dosad objavljenih informacija nije moguće pouzdano utvrditi koji je lijek primijenjen, u kojoj dozi i kakav je mogao biti njegov učinak. Pred kraj snimke Periš se prestaje vidljivo pomicati. Nakon uklanjanja jastuka osoblje uočava da je bez svijesti te započinje reanimaciju, koja nije uspjela.

Opisani prizori jedan su od ključnih dokaza u kaznenoj istrazi, no konačnu ocjenu postupanja svakog sudionika i uzročne veze između primijenjene sile i smrti moraju dati nadležna tijela i sudskomedicinski vještaci.

Noć s 21. na 22. listopada: Obitelj doznaje za smrt

Bolnica je nakon Periševe smrti pozvala policiju, no još nije javno razjašnjeno kada su i koje radnje istražitelji poduzeli neposredno nakon događaja. Prema iskazima članova obitelji, u bolnici im je rečeno da je Kristian preminuo zbog zatajenja srca.

Obitelj je potom zatražila da vidi njegovo tijelo. Jedna od Periševih sestara istražiteljima je izjavila da im osoblje u početku nije dopuštalo da ga vide. Kada su naposljetku dobili dopuštenje, primijetili su hematome na vratu, ranice ispod usnice i tragove krvi oko usta.

Prema njezinu iskazu, liječnica im je objasnila da su ozljede posljedica intubacije. Obitelj je takvo objašnjenje dovela u pitanje, navodeći da Periš prije dolaska u bolnicu nije imao te ozljede.

Ako je osoblje znalo da je tijekom intervencije pacijentu pritiskan jastuk na lice i da je zadobio udarce, zašto obitelj, prema njezinu iskazu, nije dobila informacije o tim okolnostima? Je li liječnik koji je priopćio smrt znao što prikazuje snimka? To su pitanja na koja se ne može odgovoriti samo pozivanjem na zatajenje srca, koje opisuje prestanak rada srca, ali samo po sebi ne objašnjava što je do njega dovelo.

Kraj listopada: Obitelj traži kaznenu istragu

Zbog sumnje u okolnosti smrti obitelj je, uz pomoć odvjetnika Leona Zrnića, zatražila utvrđivanje odgovornosti i očuvanje snimki videonadzora kao mogućeg ključnog dokaza. Točan datum podnošenja kaznene prijave i redoslijed poduzetih dokaznih radnji potrebno je potvrditi službenom dokumentacijom.

Subota, 7. studenoga: Uhićenja

Više od dva tjedna nakon smrti policija je uhitila četvoricu medicinskih tehničara u dobi od 22, 28, 32 i 52 godine. Osumnjičeni su za teško ubojstvo, a prema dosad objavljenim informacijama, istražitelji sumnjaju da su tijekom fizičkog sputavanja postupali protivno pravilima medicinske struke i dužnoj pažnji prema pacijentu.

Nedjelja, 8. studenoga: Istražni zatvor

Četvorica osumnjičenih privedena su na Županijski sud u Zagrebu. Sud im je odredio jednomjesečni istražni zatvor, među ostalim zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke, ponavljanja kaznenog djela i osobito teških okolnosti. Riječ je o procesnoj mjeri koja ne predstavlja utvrđivanje krivnje.

Ponedjeljak, 9. studenoga: Otkazi, prosvjed i reakcija Ministarstva

Pokrenut je postupak izvanrednog otkaza za osumnjičene zaposlenike. Istog dana ispred bolnice okupili su se zdravstveni djelatnici, koji su izrazili zabrinutost zbog uhićenja kolega, ali i upozorili na sigurnosne probleme i nedostatak odgovarajuće podrške pri postupanju s agresivnim pacijentima. Sindikalni predstavnici zatražili su dodatnu edukaciju, zaštitare i poseban interventni tim dostupan 24 sata dnevno.

Ministarstvo zdravstva istoga je dana priopćilo da je službenu prijavu neželjenog događaja zaprimilo tek 9. studenoga te zatražilo hitno očitovanje Grada Zagreba, osnivača bolnice.

Utorak, 10. studenoga: Inspekcijski nadzor

Prema najnovijim objavljenim informacijama, Ministarstvo zdravstva uputilo je inspekciju u Kliniku za psihijatriju Sveti Ivan. Ministrica Irena Hrstić izrazila je ozbiljnu zabrinutost okolnostima slučaja. Inspekcijski nadzor trebao bi utvrditi jesu li u postupanju ustanove poštovani propisi i medicinske procedure, dok se kaznenom istragom zasebno utvrđuje moguća odgovornost osumnjičenih.

Što je sve sporno i nejasno?

Slučaj otvara niz pitanja koja nadilaze kaznenu odgovornost četvorice medicinskih tehničara. Posebno je važno utvrditi kako su postupali ostali djelatnici, kada su nadležne institucije dobile informacije o smrti i jesu li poštovane procedure za zaštitu pacijenata.

Iako ravnateljica navodi da je bolnica nakon smrti pacijenta pozvala policiju, još nije javno razjašnjeno kada su policijski službenici stigli, jesu li obavili očevid i kada su izuzete snimke videonadzora.

U slučaju smrti pod sumnjivim okolnostima važno je pravodobno osigurati mjesto događaja, dokumentaciju i sve potencijalne dokaze. Međutim, bez uvida u policijske zapisnike nije moguće tvrditi da propisane radnje nisu provedene.

Jesu li policajci neposredno nakon smrti ušli u sobu 11a? Jesu li tada pregledali snimke ili su one analizirane naknadno? Kada je obaviješteno nadležno državno odvjetništvo? Posebno je važno utvrditi zašto je do uhićenja došlo 17 dana nakon smrti te koje su dokazne radnje poduzimane tijekom tog razdoblja. Sam vremenski razmak ne dokazuje propust ili zataškavanje, ali zahtijeva jasno objašnjenje tijeka istrage.

Točan uzrok smrti još nije poznat: Što će pokazati obdukcija?

Prema pisanju Jutarnjeg lista, preliminarni obdukcijski nalazi pokazali su brojne ozljede, uključujući prijelome pet rebara, ozljede prsne kosti, krvne podljeve, oguljotine te edem pluća i mozga. Međutim, konačan uzrok smrti još nije službeno utvrđen. Sudskomedicinski vještaci trebaju razjasniti jesu li smrt uzrokovali pritisak na dišne putove, fizička sila, eventualni učinci primijenjenih lijekova, kombinacija više čimbenika ili neki drugi medicinski mehanizam.

Važno je pritom naglasiti da prijelomi rebara i prsne kosti mogu nastati i tijekom reanimacije, zbog čega se bez stručnog nalaza ne može pouzdano odrediti kada je i kako nastala svaka pojedina ozljeda.

Posebno pitanje odnosi se na lijekove koji su Perišu primijenjeni tijekom intervencije. Na snimci se, prema objavljenom opisu, vidi davanje injekcije, ali zasad nema dovoljno javno dostupnih podataka o vrsti lijeka, dozi, vremenu primjene i nadzoru vitalnih funkcija. Ti će podaci, zajedno s toksikološkim i drugim sudskomedicinskim analizama, biti važni za utvrđivanje uzroka smrti.

Sindikalni predstavnici u međuvremenu upozoravaju na potrebu poštivanja presumpcije nevinosti i propituju odluke o izvanrednim otkazima prije završetka postupka.

Obitelji rekli da je preminuo od zatajenja srca: Tko je znao za ozljede?

Jedno od najosjetljivijih pitanja odnosi se na informacije koje je obitelj dobila neposredno nakon smrti. Prema iskazima članova obitelji, bolničko osoblje priopćilo im je da je Kristian preminuo zbog zatajenja srca.

Kada su vidjeli njegovo tijelo, primijetili su hematome na vratu, ozljede oko usta i tragove krvi. Jedna od sestara istražiteljima je izjavila da tih ozljeda nije bilo prije njegova dolaska u bolnicu. Prema njezinu iskazu, dežurna liječnica objasnila je da su ozljede posljedica intubacije.

No, budući da konačan uzrok smrti još nije utvrđen, potrebno je razjasniti na temelju čega je obitelji tada rečeno da je riječ o zatajenju srca i jesu li djelatnici u tom trenutku raspolagali informacijama o mogućoj nasilnoj smrti. Također treba utvrditi jesu li ozljede pravilno dokumentirane, tko ih je pregledao i jesu li njihova priroda i opseg odmah prijavljeni nadležnim tijelima.

Razlika između prvotnog objašnjenja i kasnije utvrđenih okolnosti opravdano izaziva pitanja, ali sama po sebi ne dokazuje da je netko svjesno obmanjivao obitelj.

Liječnica je bila u sobi: Zašto nije zaustavljeno sporno postupanje?

Objavljeni opisi nadzorne snimke otvaraju ozbiljna pitanja i o postupanju ostalih zdravstvenih djelatnika koji su bili prisutni tijekom intervencije. U sobi se u različitim trenucima nalazilo više medicinskih tehničara, sestara i liječnica.

Na snimci se, prema objavljenom opisu, vidi liječnica koja tijekom postupanja drži mobitel, tipka po njemu i potom ga odlaže na krevet. Navodi se i da je sudjelovala u postavljanju pojaseva za sputavanje.

U istom razdoblju snimka, prema medijskim izvještajima, prikazuje snažne udarce i pritisak na tijelo pacijenta. Zbog toga se nameće pitanje jesu li svi prisutni djelatnici pravodobno prepoznali rizik za život pacijenta i jesu li poduzeli odgovarajuće mjere kako bi spriječili moguće prekoračenje dopuštene fizičke sile.

Tko je vodio postupak sputavanja? Tko je odlučivao o njegovu trajanju? Je li liječnica u svakom trenutku imala pregled nad stanjem pacijenta? Kada je uočeno da prestaje reagirati i jesu li se pratili njegovi vitalni znakovi?

Ministarstvo obaviješteno tek nakon 19 dana: Tko je odgovoran za kašnjenje?

Jedno od najkonkretnijih otvorenih pitanja odnosi se na vrijeme prijavljivanja smrti nadležnim institucijama. Ravnateljica Klinike za psihijatriju Sveti Ivan Majda Grah navela je da je bolnica o događaju obavijestila nadležna tijela.

Međutim, Ministarstvo zdravstva 9. studenoga službeno je priopćilo da je prijavu neželjenog događaja sa smrtnim ishodom zaprimilo tek toga dana, 19 dana nakon Periševe smrti. Ministarstvo je pritom podsjetilo na to da propisi o standardima kvalitete zdravstvene zaštite predviđaju obvezu hitnog izvještavanja o neočekivanim neželjenim događajima.

Od Grada Zagreba, kao osnivača bolnice, zatraženo je žurno i cjelovito izvješće o okolnostima smrti, postupanju uprave i pravodobnosti obavještavanja.

Ključno je utvrditi kada je bolnica prvi put sastavila prijavu, kome ju je poslala, kojim putem i postoji li dokumentacija koja potvrđuje njezino slanje. Treba razjasniti i odnose li se izjave ravnateljice i Ministarstva na istu vrstu službene obavijesti ili na različite postupke prijavljivanja.

Ako se utvrdi da propisana prijava nije poslana na vrijeme, otvorit će se pitanje odgovornosti osoba koje su bile dužne osigurati pravodobno izvještavanje. 

Jesu li postojali ozbiljni sigurnosni propusti?

Nakon uhićenja četvorice tehničara ispred bolnice okupili su se zdravstveni djelatnici, upozoravajući na teške uvjete rada i nedovoljnu zaštitu zaposlenika koji se svakodnevno susreću s agresivnim pacijentima.

Sindikalni predstavnici istaknuli su da sigurnost pacijenata i zdravstvenih djelatnika mora biti jednako važna. Zatražili su dodatne edukacije, angažiranje zaštitara na hitnom prijemu i osnivanje posebno obučenog interventnog tima koji bi bio dostupan 24 sata dnevno. Uprava je prihvatila zahtjeve koji se odnose na poboljšanje sigurnosti, a sindikati su najavili daljnje praćenje njihove provedbe.

Prosvjed zato otvara još jedno važno pitanje: jesu li zaposlenici i ranije upozoravali na nedostatke u organizaciji rada i jesu li takva upozorenja pravodobno razmatrana?

Nedostatak odgovarajuće edukacije ili opreme, ako se utvrdi, mogao bi biti važan za procjenu organizacijskih propusta. Međutim, loši radni uvjeti ne mogu sami po sebi opravdati prekoračenje dopuštene sile prema pacijentu.

Tko je nadzirao primjenu fizičkog sputavanja?

Slučaj otvara i šire pitanje primjene fizičkog sputavanja u psihijatrijskim ustanovama. Takva mjera smije se primjenjivati samo kada je opravdana sigurnosnim i medicinskim razlozima, uz poštivanje propisanih procedura, načela razmjernosti i zaštite dostojanstva pacijenta. U Periševu slučaju potrebno je utvrditi tko je odobrio sputavanje, koliko je trajalo, kako je dokumentirano, jesu li korištene dopuštene tehnike te je li tijekom cijelog postupka osiguran odgovarajući nadzor zdravstvenog stanja.

Posebno je važno razjasniti jesu li postojali raniji zapisi o primjeni takvih mjera prema Perišu s obzirom na njegove navode policajcima da se bojao ponovnog vezivanja i gušenja. Odgovori na ta pitanja važni su ne samo za utvrđivanje okolnosti njegove smrti nego i za procjenu sigurnosti drugih pacijenata.

Hoće li se ispitati i odgovornost uprave?

Ministarstvo zdravstva pokrenulo je inspekcijski nadzor, a od Grada Zagreba zatražilo očitovanje o postupanju bolnice i njezine uprave.

Time je otvoreno pitanje moguće odgovornosti na više razina: od neposrednog postupanja zaposlenika, preko organizacije i nadzora rada do pravodobnosti prijavljivanja događaja nadležnim institucijama. Inspekcija bi trebala utvrditi jesu li poštovani stručni i administrativni postupci, jesu li zaposlenici bili odgovarajuće osposobljeni te je li bolnica pravodobno reagirala na sve okolnosti smrti pacijenta. Važno je pritom razlikovati nalaze inspekcijskog nadzora od kaznene istrage jer se njima utvrđuju različite vrste odgovornosti.

Obitelj čeka odgovore, istraga se nastavlja

Periš je u bolnicu došao kao pacijent kojemu je bila potrebna pomoć. Iz nje nikada nije izašao živ. Umjesto sigurnosti i skrbi, posljednje minute njegova života, prema dosad objavljenim opisima snimke, obilježili su fizičko sputavanje, snažni udarci i pritisak na tijelo. Prizori su to koji izazivaju užas i otvaraju pitanje kako je takvo postupanje uopće bilo moguće u zdravstvenoj ustanovi.

Prema dosad objavljenim opisima snimke, posljednje minute njegova života obilježili su udarci, pritisak na tijelo i jastuk preko lica dok je bio sputan na bolničkom krevetu. Teško je zamisliti uznemirujući prizor u ustanovi čija je zadaća liječiti i štititi ljude u posebno ranjivim trenucima.

No ovaj slučaj ne završava pitanjem tko je udarao pacijenta i tko mu je pritiskao jastuk na lice. Jednako je važno utvrditi tko je sve tome svjedočio, tko je mogao intervenirati, kada je uprava doznala što se dogodilo i zašto je službena prijava Ministarstvu stigla tek 19 dana nakon smrti.

Četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo, no istraga ne smije stati samo na njima. Mora se utvrditi i odgovornost svih koji su sudjelovali u intervenciji, nadzirali postupanje prema pacijentu ili bili dužni prijaviti okolnosti njegove smrti. Jer ako se potvrdi da je pacijent koji je bio vezan za bolnički krevet preminuo zbog nedopuštenog nasilja onih koji su ga trebali liječiti i štititi, bit će to ne samo stravičan zločin nego i težak poraz sustava kojem građani povjeravaju vlastite živote.

Kristianova obitelj zaslužuje istinu, a javnost odgovore na pitanja koja se ne smiju izgubiti među priopćenjima i međusobnim prebacivanjem odgovornosti. Tko je sve znao što se dogodilo u sobi 11a? Kada je doznao? Što je poduzeo? I, možda najteže od svega, je li Kristian Josip Periš danas mogao biti živ da je netko reagirao na vrijeme i viknuo: "Stanite"?

Jer ako se potvrdi da je desetak zdravstvenih djelatnika bilo prisutno dok su vezanom pacijentu zadavani udarci i pritiskan jastuk na lice, a nitko nije zaustavio takvo postupanje, nameće se još jedno zastrašujuće pitanje: kako je moguće da nitko nije reagirao? Je li riječ o nezamislivom propustu u jednoj intervenciji ili o načinu postupanja na koji se u toj ustanovi već naviknulo? I to je ono što nas najviše plaši.