Bili smo na Benkovačkom sajmu, tradicije duge 100 godina!

Jutros se gotovo nije moglo probiti kroz Benkovac. Glavne gradske prometnice, a posebice one koje vode u pravcu Karina doslovno su bile preplavljene automobilima. Kolona se micala metar po metar, situacija dobro poznata svim žiteljima sredine, a i daleko šire. Na programu je bio čuveni Benkovački sajam, događanje koje je svakog desetog u mjesecu. Naći parking bila je „lutrija“, a i probiti se kroz gužvu koja je na trenutke bila tako jaka da bi neupućeni mogli pomisliti da se dijeli nešto besplatno. No, daleko od toga. Cijene su brojnih proizvoda bile čak i više nego što su to na drugim mjestima, no užitak kupovanja na otvorenom, prilika da se ne samo potroši već i gurmanski uživa, te vidi nešto što i nije svaki dan u blizini očito je bila i ostala dobitna „formula“. I to „formula“ koja traje impozantnih 100 i više godina.

Benkovački sajam, naime, ima tradiciju koja traje više od stoljeća, pa na njemu ne izlažu samo „domaćini“ već trgovci (veći li manji) koji dolaze iz svih krajeva Hrvatske, a u zadnje vrijeme sve više i van granica Lijepe naše. Sajam jako dobro reflektira onu staru – od igle do lokomotive, naravno tek okvirno, jer osnovu ponude definiraju, ipak prije svega, namirnice za jelo i piće. Naći ćete tu stoga i povrća, i voća, i mesnih delicija, i raznoraznih domaćih namaza, likera, „čudotvornih“ napitaka, čajeva... svega što priroda daje. A kako je u današnje vrijeme velikih trgovačkih centara sve teže i teže naći nešto izvorno i domaće , nije ni čudno što vreće s krumpirom iz Slavonije, ili pamidori Ravnih kotara nestaju brže , nego što ih trgovci stignu postaviti na štand.

Znalci će očekivano pronaći upravo one artikle koji uistinu vrijede i domaći su, kao što je to slučaj s mesnim delikatesama iz Slavonije. 

Nema do slavonskih delicija ističe Jure Kraljević

- Odlični su. Godinama ih kupujem i nema im ravnih, ističe jedan od kupaca na slavonskom suhomesnatom štandu Jure Kraljević. Suprugu i njega zaustavljamo jer svjedočimo kako slasno „tamani“ kulenovu seku. Ma nema do naše Slavonije. Kakvi trgovački centri? Probajte ovaj kulen pa ćete vidjeti zašto tako dobro ide, poziva nas gospođa Kraljević. 

Malo dalje nailazimo na još jedan štand ispred kojeg je gužva. Prodaje se domaća tjestenina iz sv. Ivana Zeline. Ljubazna trgovkinja Ružica Gutelj objašnjava nam što ima u ponudi. 

Ružica Gutelj ističe da kupci sve više prepoznaju domaću tjesteninu

- Radimo svu vrstu tjestenine, od naših čuvenih krpica preko širokih rezanaca i mlinaca do u zadnje vrijeme popularnih špageta sa špinatom, informira nas gospođa Gutelj. Dodaje da je na Bankovačkom sajmu već godinama i da primjećuje da se prehrambene navike kupaca polako mijenjaju i to, za njen slučaj – na bolje. Ljudi sve više prepoznaju domaću tjesteninu i sve nas više kupuju, zadovoljna je. Malo dalje drugačija priča. Štand antikviteta i trgovac Stanko Čovo iz Sinja. 

Nekada je bilo mnogo bolje, ljudi su imali više novaca za antikvitete, žali se trgovac Stanko Čovo iz Sinja

- Ne ide baš. Imam svega, komade od nekoliko eura do tisuću no prodaja i nije nešto. Ljudi jednostavno nemaju novaca. Nekada je bilo puno bolje jer nam je standard svima bio mnogo veći. Danas će vam ljudi kupiti namirnice i nešto već gotovo za pojesti no za antikvitete i nema baš sredstava na računu, žali se sinjski trgovac. I bome je u pravu! Oko njegovog štanda i nije bilo gužve no oko janjaca na ražnju stvorila se poprilična gužva. Komadi mesa nestaju s pladnja, a podugačak red svjedoči da je janjetina još uvijek jelo broj jedan na ovom području. 

- Volim janjetinu, volim društvo i nema tog desetog u mjesecu da nisam ovdje, priznaje jedan mladić kojeg zaustavljamo pred ulazom u šator za jedenje. I dok trgovci spretno usitnjavaju poveće komade janjetine produžujemo nešto niže u ograđeni dio sajma gdje se prodaju žive životinje. Prizor i nije „bajan“ za osjetljive oči. Kokoše, patke, guske, pilići, zečići... pate na suncu u kavezima pa bi kakvo društvo za zaštitu životinja itekako imalo što za reći. Ljudima koji prolaze to očito ne smeta. Pogađaju se, mjere težinu životinja koje misle kupiti, atmosfera gotovo nadrealna za svakog tko nije bio na selu i došao u dodir s takvim stvarima. Jedan trgovac nam spremno pozira s dvije kokice. Smije se i poziva nas da ga fotografiramo s njegovim miljenicama. To što će iste možda još istoga dana završiti na kakvoj trpezi očito ga ne muči. 

Malo dalje opet cjenkanje. Prodaju se stare stvari: djelovi kućnih aparata, alat, gume, komadi namještaja, ogledala, pribor za jelo... sve „u po cijene“, kako glasno viče trgovac. U pola cijene su i stari stripovi kao i razne knjige. Na štandu uglavnom mlađa ekipa. Stariji pak, grupirani oko štanda s ljekovitim biljem i napicima. Liječe sve, sudeći po etiketama, od korone preko problema s prostatom, do želučanih tegoba. Gužve baš i nema. Suvremena je farmaceutska industrija očito napravila dobar posao, pa ljudi radije kupuju u ljekarnama, kako imamo prilike čuti od trgovkinje. 

Malo dalje susrećemo i trgovkinju iz Afrike. Prodaje drvene ukrase. Nije nešto zadovoljna. Benkovački sajam očito nije mjesto za susret s Afrikom. I tako dalje i dalje... štandova je „mali milijun“, kako se to popularno zna reći.

Zaključujemo posjetu uz glazbu i to na ulazu, gdje jedan čovjek svira harmoniku. Punih vrećica, s nekim novim iskustvom probijamo se do automobila, vrijeme je za povratak i ručak od domaćih namirnica, Benkovački sajam ostavljamo do idućeg desetog. Tko zna što će onda biti u ponudi. Vrijedi doći i vidjeti. (K. B.)