Zadarske priče: Gabrijela Meštrović Maštruko – lice koje Zadar voli
Poznata, nagrađivana zadarska glumica Gabrijela Meštrović Maštruko jedno je od onih gradskih lica koje zna gotovo svatko. Glumica Kazališta lutaka no i mnogo više od toga, Gabi je zadarski „celebrity“, ako tako nešto uopće možemo reći za Zadar. No, usprkos toj činjenici, neposredna je i pristupačna, osmjeha koji osvaja što itekako znaju prepoznati oni najmlađi za koje vrlo uspješno radi glumačke radionice zadnjih desetak godina. Razgovarao Krešimir Bukvić
Neki ljudi doslovno ne staju. Rade po nekoliko poslova, a onda, kao da im ni to nije dosta, aktivni su i u slobodno vrijeme, bilo da se bave sportskim aktivnostima, raznim hobijima, putuju, izlaze.... Jedna od takvih je i poznata zadarska glumica Gabrijela Meštrović Maštruko. Lice koje Zadar itekako dobro zna, a i ne samo Zadar, stalna je članica Kazališta lutaka Zadar, voditeljica nekoliko dječjih glumačkih radionica, moderator raznih javnih događanja, zadarska „sveta Lucija“... i još mnogo toga.
*Gabi kada ti to sve stižeš?
Nalazimo se u ateljeu supruga joj Igora Maštruka, akademskog kipara, umjetnika čijih se ruku djela mogu naći na brojnim lokacijama, kako Zadra, tako i mnogo šire. Gabi ga redovito posjećuje, jer je u blizini kazališta, pa joj je usput. Iako u braku već godinama, njih dvoje nikada nisu upali u tkz. kolotečinu. Umjetnici, ne samo zvanjem već i dušom, i dalje itekako imaju što reći jedno drugom, pa dobrih vibracija ne manjka. A ni glazbe. Igor će nerjetko uzeti gitaru u ruku, a Gabi zapjevati, posebice kada je društvo šire.
- To mi je u krvi, ta ljubav za životom, ta energija. Valjda sam to nasljedila od majke koja je isto tako bila puna energije.
Gabi trenutno, da se osvrnemo samo na aktualne projekte, radi na nekoliko predstava: Petru Panu, Ribi duginih boja, Hamletu u Mrduši donjoj te uspjeva voditi i dječju glumačku radionicu Donatolina.
S kolegama iz Kazališta lutaka
*Takva si, kako imam prilike čuti, još od djetinjstva?
- Da. Počela sam s 13 godina, u osnovnoj školi gdje sam igrala u jednoj školskoj predstavi i bila tako dobra da me moja profesorica Katarina Tošić predložila za glumačku amatersku grupu Tokar. I onda, najprije Tokar pa tako redom, iz amaterskih uloga u one profesionalne. Primjetili su me iz Kazališta lutaka, zvali i evo me, nakon završenog fakulteta došla sam među zadarske lutkare i tu sam do dana današnjeg.
*Kratko si ti to opisala. Ima toga puno više, ne budi skromna?
- Ima. Znaš ti to dobro no tko bi se svega sjetio i nabrojao (smijeh).
*Probaj?
- Mislim da sam odigrala preko 20 glavnih uloga u svom matičnom kazalištu, nekoliko u koprodukciji s HNK Zadar, igrala u dva filma, u jednoj TV seriji, surađivala sa Međunarodnim dječjim festivalom u Šibeniku, održala brojne radionice, vodila toliko javnih događanja da se više ni ne sjećam, a sada, uz ove projekte koje si naveo radim i na knjigama za slijepe. Trenutno snimamo poeziju Zlatana Jakšića.
*I uza sve to uspjevaš biti tako vesela, pozitivna, a bome i izgledaš dobro. Godine te očito nisu umorile?
- Mislim da je tajna svega u ljubavi za ono što radiš jer posao, uvjetno rečeno „posao“, nas umjetnika, nije nešto što se samo odrađuje. To ili imaš u sebi, ili ne. To jednostavno moraš voljeti svim svojim srcem, pa ti onda nikada neće biti teško. Rekao je svojedobno moj dragi kolega Zdenko Burčul, koji nažalost nije više s nama, da je gluma jedan hod po krovu i da nikad ne znaš kada ćeš pasti.
Ovoga ljeta Gabi je održala i glumačku radionicu za mališane na Ošljaku
*Vjerujem da ti u tom tvom hodu po krovu puno pomažu i djeca jer ono što te definira je svakako i rad s najmlađima?
- Istina. To je jedno iskustvo koje te toliko oplemenjuje da ga ne bih mijenjala nizašto. To je takav gušt i koliko god oni bili maleni, isto tako kako oni uče od mene, tako i ja učim od njih. Velika je to odgovornost raditi s mališanima. Najprije moraš opravdati povjerenje njihovih roditelja a onda i osvojiti ta mala neiskvarena srca.Treba biti svjestan da su ispred tebe ljudi, koliko god maleni bili i da imaš, kako sam već naglasila, veliku odgovornost prenijeti im svoje znanje i uputiti ih u ispravnom pravcu. Jer, u tim godinama je adekvatan pedagoški pristup o krucijalne važnosti, jer se oni tek formiraju. Ja sam zapravo ostala dijete u duši, pa mi to ide s lakoćom. S djecom radim preko deset godina i gledam kako rastu u centimetrima, istovremeno dok ja rastem duhom.
*Poetski rečeno.
- Ma, kada si s djecom, te misli, te riječi, samo naviru.
*Odvojiti djecu od mobitela danas je itekako uspjeh. U doba tvog djetinjstva nije bilo mobitela, no bilo je mališana koji su isto tako malo boravili van kuće. Ti ni pod razno nisi bila jedna od takvih?
-Moji su roditelji bili prosvjetni radnici i radili su u Galovcu, pa sam i ja do svoje četvrte godine tamo živjela. Jahala sam konje, magarce, trčala po prirodi, a onda kada bi počelo ljeto sam odlazila kod none na Veli Drvenik i bila mjesecima. More mi je bilo, kao što je i danas, najbolji prijatelj i mislim da me i ta činjenica oblikovala, prisjeća se glumica. Dodaje da je kao mala osim fizičkih aktivnosti išla i po matematičkim natjecanjima, pjevala i u zboru, pa će jednog dana biti sigurno materijala za kakvu knjigu. (K. B. / foto privatna arhiva G. M. M.)
