Legenda o ikoni flamenka Pacu de Luciji živi i desetljeće nakon njegove smrti
Španjolski gitarist Paco de Lucia, koji je umro prije 10 godina, nije znao čitati notne zapise, ali je svojim talentom pronio flamenko u svaki kutak svijeta.
Gdjegod da je svirao punio je kazališta i koncertne dvorane, od Londona preko New Yorka, do Pariza, Moskve, San Francisca i Tokija, rušeći stereotip o flamenku kao o kompliciranom glazbenom žanru, zanimljivom samo malom dijelu publike.
"Flamenko je u Španjolskoj uvijek bio marginaliziran jer je to bila glazba Roma, Andalužana, siromašnih ljudi, radnika", rekao je jednom, misleći na regiju u kojoj je rođen i u kojoj je odrastao. No njegova je virtuoznost dramatične ritmove i strast flamenka dovela i u najprestižnije svjetske glazbene dvorane.
Tajna Lucijinog uspjeha bila je njegova sposobnost "da stvara prekrasne melodije i zatim ih odijeva u najbolje harmonije", rekao je AFP-u njegov prijatelj, gitarist Jose Carlos Gomez. "Zbog toga je Paco tako popularan i među glazbenim sladokuscima i među običnim ljudima."
Umro je od srčanog udara 25. veljače 2014. u dobi od 66 godina dok je sa sinom igrao nogomet na plaži u meksičkim Karibima gdje je provodio odmor.
Rođen da svira gitaru
Rođen 1947. u španjolskom Alegecirasu kao Francisco Sanchez Gomez od majke Portugalke i oca Španjolca, bio je poznat kao Paco - skraćeni oblik od Francisco - "de Lucia" što znači "od Lucije", njegove majke.
Odrastao je u romskoj četvrti, a u glazbu ga je uveo i na višesatno vježbanje poticao njegov otac, i sam gitarist. Kad mu je bilo osam otac mu je dao gitaru i rekao: "Ne mogu te poslati u školu, ne mogu ti izgraditi karijeru, jedino što ti mogu dati ova je gitara", ispripovijedao je Paco u jednom intervjuu.
Do 12. godine zarađivao je u intimnim barovima (flamenko tablaos) koji su dom autentičnog oblika tragične ciganske naricaljke i plesa. Unatoč tomu što nije imao formalnu klasičnu naobrazbu, preselio se u Madrid s 15 godina i već s 18 objavio prvi album.
Prvi je umjetnik flamenka koji je osvojio prvo mjesto na top ljestvici s instrumentalnom rumbom "Entre dos aguas", objavljenom 1973.. Tom je skladbom klasični flamenko približio jazzu.
Revolucionarno je bilo i njegovo uvođenje u izvedbe - cajona, šestostranog peruanskog bubnja umjesto nekoliko "palmerosa" (glazbenika koji ritam udaraju dlanovima). Ta je novina flamenko učinila "akustičnijim" i "intimnijim na pozornici", pojasnio je vrhunski udaraljkaš Paquito Gonzalez koji je s De Lucijom snimio album.
Stvaranje industrije
Nastupom u madridskom Teatru Real 1975. izazvao je kontroverze jer se radilo o prvoj izvedbi flamenko glazbe u prestižnoj opernoj kući španjolske prijestolnice.
Bio je poput "jednog od onih istraživača koji su ušli u Amazoniju s mačetom u ruci i počeli sjeći grane i krčiti put", rekao je AFP-u gitarist Jose Quevedo u klubu Pena La Buena Gente u gradu Jerezu, koji privlači obožavatelje flamenka, a takvih je mnogo diljem Andaluzije.
Kad je Paco de Lucía "postao globalna zvijezda, gotovo nesvjesno je stvorio ono što je danas industrija flamenka", kaže Quevedo.
"Bila je to potpuna prekretnica koja je dovela do 'profesionalizacije' flamenka, zbog čega su mnogi umjetnici mogli bolje živjeti", rekao je. A kad je umro "svijet flamenka se osjećao kao siroče", kaže plesačica Monika Bellido koja vodi akademiju flamenka u Algecirasu. "Paca je volio cijeli svijet", rekla je. (Hina)
