Ulomci iz knjige “Libar o Gracijeli” Ferdinanda Perinovića

- Gracijela je na neki način bila zajednički nazivnik svih naših zadarskih žena koje sudbina nije milovala no koje su usprkos tome uspjele ne samo preživjeti nego svojim primjerom i pokazati koliko može biti veliko nečije srce, nečija dobrota. Gracijela je bila duša Zadra, onog Zadra kojeg više nema, koji ostaje nažalost sve više i više samo u našim sjećanjima, naglasio je Perinović, objašnjavajući svoj motiv da napiše knjigu o njoj. 

Knjiga “Libar o Gracijeli" izaći će na datum njene smrti 14. veljače. Gracijela je preminula 2005-te godine, a na sahranu joj je došlo gotovo “pola” grada, što dovoljno govori o njenoj ostavštini, dio koje će kroz koji mjesec biti i knjiga.

Ulomak iz knjige

U nedjelju 28. studenog 1943. prekrasan dan kako samo u Zadru može biti. Cijela Kalelarga Zadrana krenula je na misu u crkvu Sv. Šime koja je počinjala u 11 sati. Pošle su i Italija i Gracijela. Obje lijepo i svečano obučene. Gracijela je prvi put obula crvene cipelice, a Italiji je, onako zgodnoj, elegantno stajao kaput što joj ga je poklonila gospođa Ada Pivac. Misa tek što je počela, čuo se jaki prasak bombe. Župnik Giovani Lovrović odmah je prekinuo misu. Bomba je pala na vrtuljku blizu zgrade Industrijske škole (nedavno obnovljena) gdje je bilo puno djece koju su ostavili roditelji da ne bi galamili na misu. Tragedija, katastrofa. Dječja tijela razbacana po tlu, stablima i zidinama Perivoja Vladimira Nazora. Ispred ulaza u Perivoj stradala je majka Paola Tićine koja se vraćala sa Zelene Tržnice kući. Stradao je tek oženjeni moj rođak Ive Perinović i njegova supruga Milka. Njihove bicikle ostale su naslonjene na bedeme. Jedan od tri glavna cilja na području Dalmacije 28. studenoga 1943. godine bili su njemački ratni brodovi (operacija "Delphin") i luka Zadar, a poseban cilj bila je krstarica "Niobe“, za koju se već znalo da se nalazi u vodama Zadra. Leteći iz Italije prema Zadru, saveznički zrakoplovi su na većoj visini prošli točno iznad krstarice, ali je nisu opazili. Napad na luku i vojne objekte izvršila su u 11:10 sati 24 laka bombardera "Mitchell" (B-25), bacivši 29,5 tona bombi. Sam napad izvršen je istodobno s dvije grupe po 12 bombardera. Jedna grupa je napala vojne objekte od Jazina do Brodarice. Bombe su pogodile zgradu Kazališta lutaka na ulazu u Atletski stadion (op. a. današnji parking iza kultne košarkaške dvorane "Jazine"), kao i obližnje objekte, koje je koristila njemačka vojska, zatim parkiralište vojnih vozila na istom stadionu, električnu centralu (prostor današnjeg HEP-a Zadar u Ulici Dmitra Zvonimira), vojarnu u Foši (zgrada današnje Znanstvene knjižnice, Državnog arhiva i Pomorske škole), kompleks pomoćne vojne bolnice u zavodu Sv. Dimitrija (tada više nije radila), obližnju osnovnu školu (danas zgrada OŠ "Petar Preradović", korištena kao pomoćna vojarna), desni dio današnje zgrade Općinskog poglavarstva grada Zadra, zgradu glavne pošte, gat za brze putničke brodove na današnjoj Krešimirovoj obali, obalu i obližnje zgrade, zgradu suda, tvornice likera "Vlahov" i "Luxardo", „Poljoprivrednu koloniju za ratnu siročad“ na Relji, Agenciju hidro zrakoplovne firme "Ala Littoria", vojarne "Diaz" u Ulici Stjepana Radića i "Cadorna" u Ulici dr. Franje Tuđmana i Put Stanova, Kuće Popolare ("CC") i više zgrada i kuća u raznim dijelovima grada. Bombe su bačene na južni dio luke od Atletskog stadiona pa sve do ulaza i na sjeverni dio od veslačkog kluba do Brodarice. Pogodile su obalu, neke bombe su pale u more, a druge na dijelove grada usporedno s njom, posebno od Perivoja V. Nazora do Vrata sv. Krševana, a na sjevernom dijelu od mosta do Brodarice. Najviše bombi palo je na obalu, i u more kod Vrata sv. Krševana, te istočno i zapadno od njih. Pogođena su skladišta i lučka postrojenja, kao i sjedišta pomorskih agencija. U luci je potopljeni p/b "Sebenico" (bivši "Beograd“ Jadranske plovidbe) natovaren vojnom opremom njemačke vojske i dva manja broda. Ostali brodovi u luci oštećeni su teže ili lakše, ali svi su ostali sposobni za plovidbu. Ratni brodovi i naoružani pomoćni brodovi nisu stradali jer su baš tog dana svi bili kod Dugog otoka i Kornata sudjelujući u operaciji "Delphin". Od bombi koje su padale u morski prostor luke, pogođen putnički brod „BARCAGNA“, koji je prevozio putnike od Poluotoka do Puntamike i odmah potonuo s tridesetak putnika. 

Zamijenio ga je brod CERARIA vlasništvo oca Bruna Arasa. Bruno Aras mi je kazivao da je tada s 13 godina upravljao očevim brodom. Obično se navodi brojka od 162 mrtva i 250 ranjenih. Osim na putničkom brodu, najviše mrtvih bilo je kod ulaza u sklonište zgrade Suda gdje se u panici tiskao veći broj osoba na koje je pao dio konstrukcije krova. Jedan broj građana stradao je na otvorenim površinama jer se zatekao na mjestima blizu pada bombi. Srušene su 43 kuće, a oko 77 je oštećeno teže ili lakše. Zbog uskih ulica ruševine kuća i zgrada koje su direktno pogođene, padale su na susjedne, oštećujući ih i izazivajući požare. Isto je bilo i sa susjednim kućama naslonjenim jedna na drugu duž cijele ulice. U takvim uvjetima rad spasilačkih ekipa bio je vrlo otežan jer se postojeća tehnička sredstva nisu mogla djelotvorno upotrijebiti. Požar koji je nastao u tvornicama likera, jako se razbuktao i trajao je nekoliko dana. Izvršeno je bombardiranje, jake eksplozije bombi, ruševine, požari, mrtvi i ranjeni, sve je to vrlo negativno utjecalo na stanovništvo, posebno na Poluotoku. Mnogi su bili u stanju šoka, zavladala je panika, strah i očaj, što je sve rezultiralo nekom vrsti općeg kaosa. Počelo je napuštanje Poluotoka i sklanjanje po kućama na periferiji. Kako nije bilo mjesta za sve, upotrijebile su se poljske kućice, staje i sve što je moglo poslužiti za smještaj čitavih obitelji. Odmah su, posebno na spojevima širokih poljskih suhozida, na Pudarici niknule improvizirane nastambe u kojima su se sklonili pored Stanaraca i evidentan broj Puntamičana. (K. B.)