POVODOM NACIONALNOG DANA UDOMITELJSTVA 31. SVIBNJA DONOSIMO PRIČU O NAJDUGOVJEČNIJIM VIRSKIM UDOMITELJIMA

31.05.2024. - 14:33
 0
POVODOM NACIONALNOG DANA UDOMITELJSTVA 31. SVIBNJA DONOSIMO PRIČU O NAJDUGOVJEČNIJIM VIRSKIM UDOMITELJIMA
Foto: Virski list

"MOJI SU UDOMITELJI BILI MOJI JEDINI I PRAVI RODITELJI. TO POZITIVNO ISKUSTVO HTJELA SAM ISKORISTITI PRI UDOMLJAVANJU ODRASLIH OSOBA"

U dvorišnom prostoru obiteljske kuće Milice i Željka Jelenčića smještene u naselju Sridnje kućice, nesigurno se kreće crna mačka Barbara. Stara je, sitna i slijepa, pa je Barbari kretanje oslonjeno na sluh. Uvijek je u blizini kuće, oprezno osluškujući nalazi li se netko od njezinih udomitelja u blizini. A 59-godišnja Milica i šest godina stariji Željko Jelenčić uvijek su tu negdje u kući ili oko kuće, ali ne samo za malenu mačku Barbaru ili nekolicinu pasa koje su udomili. U prizemlju njihove obiteljske virske kuće tijekom posljednjih gotovo 14 godina živjelo je i dvadesetak ljudi, starijih i mlađih žena i muškaraca povezanih životnom nesrećom ili bolešću, ali i srećom što su u takvim okolnostima imali mjesto koje su mogli zvati domom. Na otoku Viru svima omiljeni visoki mladić Đani, prkosni starac Marijan, uvijek lucidna gospođa Marija i brojni drugi, bili su u kraćem ili dužem vremenskom udomljeni kod Milice i Željka Jelenčića.

– S udomljavanjem smo počeli krajem 2011. nakon što smo u listopadu dobili dozvolu i kada su nam u prosincu u prizemlje naše kuće došli prvi ljudi – kaže gospođa Milica opisujući prostor sastavljen od dvije spavaće sobe, kuhinje, kupaonice i dnevnog boravka. Riječ je o solidnom i sličnom prostoru u kakvom žive Jelenčići na katu kuće, koji je u početku imao tri sobe, no onda je pregrađivanjem preuređen u dvosobni prostor. Tu je u početku bila jedna osoba na udomljavanju, potom dvije, pa četiri, a najviše pet i šest na privremenom udomljavanju dok je još treća soba bila u funkciji. Potom se udomiteljski prostor standardizirao na najviše četiri osobe. U većini slučajeva Jelenčići su udomljavali psihički bolesne osobe, a ponekad i teške socijalne slučajeve bez uvjeta i mogućnosti za samostalan život. 

– Kod nas su uglavnom dolazile psihički bolesne odrasle osobe, a većinom su to bile osobe mlađe ili srednje životne dobi. Marica je na primjer sada 39-godišnjakinja. Tek nekoliko njih bile su starije osobe, poput Natalije koja je kod nas došla kao 76-godišnjakinja, a to je bilo prije 10 godina. Mara je na primjer s nama bila gotovo od samog početka, a bila je do veljače ove godine. Ona je najduže ostala – prisjeća se Milica.      

Jelenčići su iz općine Dubrava u Zagrebačkoj županiji, koja je nekad bila posjed ugarskog kralja Ladislava. Krajem 11. stoljeća Ladislav je taj posjed bio poklonio Zagrebačkoj biskupiji, pa je Dubrava postala biskupski grad opasan zidinama i mjesto povremenog stolovanja Hrvatskog sabora u kasnom srednjovjekovlju. Kuću u Viru Milica i Željko kupili su 1998. Milica je ranije bila frizerka u vlastitom salonu, dok je Željko ekonomski tehničar koji je veći dio karijere odradio kao trgovac i ekonomist u jednoj trgovačkoj firmi.

– Najveći dio života proveli smo u Dubravi, sve dok nismo došli u Vir. Prvo smo kupili donji dio kuće u kojemu su kasnije boravili naši štićenici, a kada se naša kćerka vratila s fakulteta, odlučili smo uzeti cijeli kuću – objašnjava Milica historijat njihove virske priče i 2011. navodi kao godinu u kojoj se kao 46-godišnjakinja odlučila posvetiti udomljavanju. Motiv joj je bio jednostavan i duboko intiman.

– Odrasla sam u udomiteljskoj obitelji, a imala sam prekrasno iskustvo. U svoju udomiteljsku obitelj došla sam s 13 mjeseci i tamo sam ostala do udaje. Nakon toga brinula sam se za moje starce, odnosno za strica i tetu kako sam ih zvala. Kod nas u Dubravi to nije rijetkost. Gotovo svaka druga obitelj u Dubravi tradicionalno je udomljavala djecu, a kasnije i odrasle ljude. Kao frizerka sam obilazila prijatelje udomitelje i šišala njihove štićenike. U jednom momentu, kada smo već bili preselili na otok, odlučili smo kako ćemo početi s udomljavanjem – prisjeća se Milica koja je svoju biološku majku upoznala kao odrasla osoba. Taj trenutak, ističe Milica, uvjerio ju je kako je imala puno sreće.

– Moji su udomitelji bili moji jedini i pravi roditelji. To pozitivno iskustvo htjela sam iskoristiti pri udomljavanju odraslih osoba, iako nije baš isto udomljavati djecu i psihički bolesne odrasle osobe – dodaje. Neki od bivših štićenika obitelji Jelenčić poznati su Viranima, poput svima omiljenog i dobroćudnog mladog Splićanina Đanija koji nikad nije propuštao otočne događaje. No u osnovi udomiteljstvo odraslih osoba traži određenu žrtvu, jer zahtijeva potpunu pažnju, njegu i posvećenost.

– Mi smo udomljenim osobama bili 24 sata dnevno na raspolaganju. U domovima za odrasle osobe postoje stručne osobe koje u smjenama obavljaju taj posao, a nama je to bio život. Bili su nam poput obitelji, pa smo ostali povezani, pogotovo s onima koji su nama proveli najviše vremena – govori Željko. Đani je bio jedan od takvih s desetogodišnjim boravkom kod Jelenčića, ali je posljednje četiri godine u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan. Od najviše dvadesetak osoba koje su bile udomljene u obitelji Jelenčić, njih sedam-osam provelo je u Sridnjim kućicama desetljeće ili više. Neki su ostajali mjesec ili dva, neki svega nekoliko dana, a bio je slučaj da je jedna osoba ostala svega jedan dan.

– Nije lako u takvim okolnostima. Stresno je. No najgore je kada iznenada ode netko koga poznaješ duže vrijeme i zavoliš. Natalija nam je bila omiljena, imala je skoro 80 godina, a plesala je u kući i održavala atmosferu. Bila je izuzetna žena – priča Milica čiji je posao, osim udomljavanja, bio vođenje štićenika na zdravstvene kontrole i terapije, a ponekad i traženje štićenika koji su, poput 80-godišnjeg Marijana, znali „prošetati“ do svojih prijatelja i prkosno se ne javljati na pozive svojih udomitelja. Dozvola za udomiteljsku djelatnost obnavlja se svakih pet godina, a kako je Jelenčićima istekla u ožujku, neće ju obnavljati.

– Takvu smo odluku donijeli još prije godinu dana. Bilo je i lijepo i stresno, povremeno teško, ali ne i previše fizički zahtjevno jer nas je bilo dvoje u poslu. Nadopunjavali smo se, ali kao udomitelj nigdje ne možeš otići. No sreća je što su naši štićenici bili pokretni, pa je time sve bilo lakše. Dosta su toga mogli sami – ukazuju Milica i Željko na činjenicu kako su posljednjih 14 godina 24 sata dnevno bili na raspolaganju svojim štićenicima. A njihova 9-godišnja unuka i 7-godišnji unuk brzo rastu.

– Još samo neko kratko vrijeme bit ćemo im baka i djed kod kojih vole dolaziti. Poslije kad odrastu, unuci će krenuti svojim putem. Iako smo se dosta družili s njima, ipak smo puno i propustili. Sada im želimo biti na raspolaganju – zaključuju virski Jelenčići koji su desetljeće i pol svoga života posvetili udomljavanju psihički bolesnih odraslih osoba, uz djecu te starije i nemoćne osobe najranjiviju skupinu našeg društva.    

 POMAGALI SMO DRUGIMA, ALI SMO I SEBI POPUNJAVALI RUPE U ŽIVOTU

– Naše iskustvo udomitelja je dobro, iako postoje stvari koje bi se mogle promijeniti. Naknade za udomitelje nisu baš motivirajuće, pa ako netko misli zaraditi kao udomitelj, bolje je da traži drugi posao. Znam zašto sam postala udomitelj, odnosno koliko udomiteljstvo dobroga može donijeti osobi koja je u potrebi, ali uvijek je pitanje s kojim motivima čovjek ulazi u ovaj posao. Suprug i ja smo pomagali drugima, ali smo i sebi popunjavali rupe u životu. Tada smo bili mladi i aktivni, a nadam se da smo pomogli ljudima i povezali se s njima – poručuje gospođa Milica.  

   0
   0