Zadarske priče: Mirjana Mrkela, slijepa, multitalentirana umjetnica

Preko 20 godina je slijepa no nedostatak vida ju nije obeshrabrio. Bilo je jako teško na početku, kako priznaje. Teško je zapravo i sada jer puno je stvari koje ne može ili za koje joj je potrebna pomoć no ona ne posustaje. Piše, drži predavanja, ima svoju kolumnu, radi sa slijepima, obilazi sva dostupna joj javna, prije svega kulturna događanja... aktivna je od jutra do mraka, a onda – knjigu u ruke i tako do jutra.

Ona je Mirjana Mrkela, nagrađivana zadarska spisateljica. Gdje pronalazi snagu i inspiraciju za svoja djela i kako zapravo uspjeva slijepa toliko toga napraviti, „vidjeti“, naučiti... pitanja su na koja nam je spremno odgovarala. Našli smo se ispred njenog stana i onda otišli u obližnji kafić, uživajući u suncu, kavi i razgovoru koji s Mirjanom nikada nije dosadan. Njena energija i životna želja nadahnuće su za sve nas koji se ne moramo nositi s nedostatkom vida koji je u njenom slučaju prepreka, ako bi to tako mogli definirati, koju i više nego uspješno savladava već desetljećima.

Nedostatak vida nije ju spriječio da se uhvati u koštac sa životom već naprotiv - ojačao 

*Usprkos ograničenjima i to ne malim, vi uspjevate voditi dinamičan život. Pišete, gostujete po školama i raznim manifestacijama, imate svoju kolumnu, prisutni ste na brojnim događanjima a kako čujem sada se bavite i keramikom. Impresivno za osobu koja ne vidi preko 20 godina?

- Moja mama je znala govoriti da je Hitler propao jer je htio na sve strane. Ljutila se na mene jer sam stalno htjela raditi više stvari. No to je bilo i ostalo u mojoj prirodi, kako prije nego li sam izgubila vid, tako i sada. Uglavnom, da, puno je toga. Evo pišem i kolumnu znakovitog naziva „Bolje da ne vidim“(smijeh).

*Slažem se za kolumnu. Puno je toga što bi bilo bolje ne vidjeti?

- Tako se to kaže u šali no čini mi se da je u zadnje vrijeme sve više stvari koje je bolje ne vidjeti. Radim i na tri buduća romana od kojih očekujem da će se barem jedan realizirati. Pišem i pjesme, gostujem po školama, a trudim se biti i aktivna u našoj zadarskoj Udruzi slijepih. Imamo neke projekte u kojima sudjelujem.

*A onda nakon svega, knjiga u ruku i do ranih jutarnjih sati?

- Da (smijeh). Volim čitati pa kada naletim na nešto dobro, dan zamijenim za noć i čitam do jutra.

*Pisana riječ vam je bila važna i prije sljepoće ili se ta ljubav povećala nakon što ste izgubili vid?

- Rekla bih da su se neke stvari posložile. Kao dijete sam bila „wunder kind“ što se tiče pisanja. Pisala sam ljubavne pjesme u pubertetu i onda kada je život donio neke nove izazove i posložio stvari na drugi način, razmišljala sam što bi mogla raditi i zaključila da bih mogla pisati za djecu. Tako sam počela i nastavila. Najprije djeca, a onda i druge teme. Pišem i impresije o knjigama koje pročitam a radim i dosta intervjua sa slijepima.

Djeca su najčešće u fokusu profesionalnog djelovanja zadarske nagrađivane književnice 

*Ne vidite već preko 20 godina a pišete i to intenzivno. Za to su važne uspomene. Kako je sada, nakon toliko godina od kada ne vidite. Jesu li ta sjećanja i dalje jaka ili polako blijede? 

- To je mali problem. Sjećam se i to odlično ali stvari su se u međuvremenu promijenile. Pisala sam, primjerice, pjesmu o zadarskom Forumu no kada sam ga ja zadnji put vidjela bio je sav u kamenju. Danas tako ne izgleda pa su to nekakve nezgodne situacije za pisca.

*Neke su se lokacije promijenile kao i ljudi, zapravo sve se oko nas mijenja no ono što me zanima su vaša sjećanja na stvari koje ste davno vidjeli. Koliko su te „slike“ u vašoj memoriji i dalje jasne. Jesu li ta sjećanja s izblijedila pa se neke stvari ne mogu plastično opisati? 

- Sjećanja su konstrukti. Nisu stvarnost. Mi se zapravo ne sjećamo nekih situacija kakve su bile već onako kako smo ih memorirali, što ne mora odgovarati stvarnosti. Jer ja mogu tvrditi da je nešto bilo tako i tako, da smo u kući, primjerice, imali nekakav prekrivač s velikim cvjetovima s kojim smo zaklanjali prozor kada je bilo veliko sunce da možemo gledati televiziju. Ja se tog prekrivača sjećam upravo na taj način i jasno ga „vidim“ u svojoj memoriji no je li taj prekrivač stvarno tako izgledao i je li uopće postojao, pitanje je.

*Koje su osnovne razlike slijepih spisatelja u odnosu na one koji vide?

- Rekla bih da osnovna razlika nije u samim tehnikama pisanja već u onim popratnim stvarima koje idu uz pisanje, u prikupljanju materijala, da se tako izrazim. Svakako je ograničavajuće kada jedan slijepi spisatelj nije u prilici vidjeti izraze lica ljudi koji ga okružuju.

*Veliki su izazovi s kojima se susrećete. Vjerujem da je na početku bilo i neusporedivo teže?

- Naravno. Najstrašnija stvar kod sljepoće je ta, barem što se mene tiče, što ne možeš vidjeti vlastito dijete. To što ne vidiš sunce nije strašno jer ga osjećaš ali dijete, ne vidjeti svoje dijete – e to je baš strašno. Sada imam sličnu situaciju s unukom od nekoliko mjeseci. Ne vidim svoju unuku. To je prestrašno. Kćer sam vidjela do treće, četvrte godine života, dok sam još mogla nešto vidjeti.

*Treba biti jak za sve to nadvladati. I još biti tako aktivan. Znam da ste aktivni i u Udruzi slijepih Zadar. Što se tamo događa, koji su izazovi s kojima se susreću članovi, a izdvojili biste ih kao najproblematičnije?

- U udruzi smo zahvalni svima koji žele raditi s nama. Imamo puno aktivnosti međutim situacija nije baš bajna. Neki članovi tvrde da su zapostavljeni i moj je stav da bi Udruga trebala još transparentnije djelovati jer uvijek ima mjesta za poboljšanja. Trenutno imamo dva goruća problema: nezaposleni članovi i samostalno kretanje. Nema dovoljno orijentira za samostalno kretanje po gradu dok naša dva člana, koji imaju i fakultetske diplome, ne mogu naći posao.

*A prednost pri zapošljavanju osoba s invaliditetom?

(Smijeh)

*Znači hodanje po gradu je problematično za osobe koje ne vide? Gdje su najkritičnije točke i hitno bi ih trebalo riješiti?

- Putovi prema Udruzi slijepih. To je problem. Ljudi se orijentiraju po zidovima, po štekatima... Nailaze na brojne prepreke poput samostojećih reklama i drugih objekata koji su privremeno na raznim mjestima uz koja prolazimo. Izvan Poluotoka je još teže. Najveći problem je kod Branimira jer na toj lokaciji postoji realna opasnost da slijepa osoba završi u moru. Zato bi trebalo, a to nije skupo, napraviti intervenciju u prostoru i staviti nekakve trake za slijepe da se označe koridori po kojima bi se mogli kretati. Ja doduše nemam s tim problema jer sam odlučila da se ne mučim oko kretanja. Živim na mjestu gdje je malo nezgodno krenuti sama od kuće no i da je lako moj je problem što ne idem stalno na ista mjesta, u školu ili na posao. Ja želim stalno negdje drugdje pa je za mene idealna stvar asistent. Sama ga plaćam no trenutačno nemam nikoga i u u potrazi sam za osobom koja bi to radila. Plaćam pola radnog vremena.

*To refundira država?

- Ne, nitko ne refundira.

*To svakako nisu mali troškovi? 

- Nisu. Ja želim ići na kupanje, želim ići na razna mjesta i taj asistent, ako primjerice idem u kazalište, treba i doći po mene i vratiti me. Idealna situacija bi bila netko tko živi blizu.

*Što država daje po tom pitanju?

- Država mijenja zakone vrlo sporo jer Europa pritišće a da Europa ne pritišće ne bi oni to ništa napravili. Sada je mijenja zakon o osobnim asistentima koji se za nas zovu videći pratitelj. Nadamo se da ćemo ih dobiti još dvoje u Udruzi slijepih. Sada ih je dvoje što je jako malo jer nas ima 180 članova. Novi zakon kaže da ja koja nemam nikakve druge poteškoće osim vida mogu imati asistenta 20, 30 sati mjesečno, što bi bilo sjajno.

*A volonterske udruge?

- Slabo. Volonteri hoće kada oni mogu, a ja kada meni treba. Teško se dogovoriti. Imaju želju no imaju i svojih obaveza jer se nitko ne bavi samo time. Mi smo u toku prošle godine dobili bicikl za dvoje u našoj udruzi i evo još nije u funkciji. Videća osoba je naprijed a slijepa otraga no nažalost nemamo nikoga tko bi nas vozio na tom biciklu. Meni je to jako tužno jer se ja želim voziti.

*Prepreke na sve strane Čini mi se najmanje ipak kada treba pisati?

- Da, tu sam jako dobro naučila kako i kada. A za ostale stvari, nije lako. Recimo, ja jako volim kazalište i svaku bi večer išla no nemam s kim. Nedavno je bio Festival monodrame a ja nisam bila na svakoj predstavi što mi je teško palo. Isto tako teško je nekoga naći i za putovanja, za sve nešto zahtjevnije aktivnosti. Kako imam često gostovanja po školama problem je tko će me čekati tamo gdje dolazim. Ta gostovanja znaju biti u nekim školama koje su zabačene i nije lako doći do njih. Mogla bih aplicirati na nekakve stipendije za pisce, za putovanja no sama ne mogu na put, a te stipendije pokrivaju uglavnom samo jednu osobu. Kada sam počela pisati, Forum žena Mediterana mi je dao nagradu u Marseillu za jednu priču no nisam mogla otići. Tada nije bilo jeftinih avionskih karata a kako su oni plaćali samo boravak no ne i put, nisam imala mogućnosti sama financirati put i za sebe i nekoga tko bi me pratio.

Mirjana je za prvu knjigu osvojila nagradu Grigor Vitez 

*Nagradu niste osobno preuzeli no vaša je kao i niz drugih. Bi li neko priznanje ili nagradu izdvojili?

- Grigor Vitez za prvu knjigu/roman za djecu o djevojčici bez roditelja i dječaku kojeg roditelji previše štite.

*Djeca su najviše u vašem spisateljskom fokusu?

- Ne bih rekla no takvi se projekti najbrže ostvare a imamo i dobru udrugu - Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, koje nas podržava i onda se ti kraći tekstovi lakše objave. No ilustracije su jako skupe. Na sreću, u Zadru imam osobe koje me podržavaju u tom segmentu pisanja za djecu. Objavili smo već dvije slikovnice a urednik i izdavač je Panacea Frane Herende dok je ilustrator Marin Franić. Do kraja ove godine objavljujemo još jednu slikovnicu koja će biti o našoj jedrilici Optimist.

Novi izazov - bavljenje keramikom i jedan od radova - medvjedić na poklon Zadarskom portalu 

*U međuvremenu, imate i novu preokupaciju – keramiku? 

Da, počela sam se baviti keramikom. To je moja nova ljubav i evo – ovo je jedan rad – medvjedić (op.a. pokazuje ga i jako dobro izgleda te nam ga poklanja, za portal kaže). Radim od prošle godine. Kombiniram keramiku sa staklom i puno me ispunjava. (K. B.)