In memoriam Vjeran Zuppa (1940-2023): Posljednji susret s velikim intelektualcem

„Nešto još pokušavam s životom“, lucidno tvrdi Vjeran Zuppa, dok pozira u za njega tipičnim pozama s sartreovskom lulom u ruci, u svojoj radnoj sobi tipičnog građanskog stana na Trešnjevci, u kojemu živi još od 1948. godine. Iako je u osmom desetljeću, fizički djeluje barem desetak godina mlađi, a duhom još više.

Jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca, dramaturg, teoretičar književnosti, kazališni teoretičar, pjesnik, pisac, dramatičar, urednik i profesor, rođen je u Splitu 1940., kao sin Tomislava Zuppe, hrvatskog pjesnika i tekstopisca. Zuppa junior diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temu „Pojam dramaturgije dvadesetog stoljeća“. Bio je urednikom više kulturnih časopisa i tjednika: „Razlog“, „Telegram“, „Teka“, „Teatar i teorija“. Objavio je nekoliko knjiga s područja književne teorije, tri zbirke pjesama i jednu, rijetko izvođenu dramu: „Floria Tosca ili smrt engleske kraljice“. Autor je tri knjige s područja kazališne teorije: „Uvod u fenomenologiju suvremenog hrvatskog glumišta ili Štap i šešir“, „Uvod u dramaturgiju“, „Teatar kao shole“.

Zasigurno najveći trag na hrvatskoj kazališnoj sceni ostavio je kao dramaturg i ravnatelj Teatra ITD, između 1966. i 1977. godine, kad je to kazalište bilo najpropulzivnije ne samo u Hrvatskoj, već na prostoru bivše Jugoslavije. Neki naslovi s repertoara iz Zuppina ravnateljskog mandata, poput „Mirisi,zlato i tamjan“ Novaka ili „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ Brešana, koje je režirao Božidar Violić, ušli su u anale hrvatske teatrologije. Filmofili pamte Zuppu i iz značajne scene prvog igranog filma Tomislava Radića „Živa istina“, u kojemu kao upravnik ITD- a odbija primiti u angažman nezaposlenu mladu zagrebačku glumicu i glavnu zvijezdu filma Božidarku Frait. Bio je jedan od osnivača Centra za dramsku umjetnost pri Institutu Otvoreno društvo. Vjeran Zuppa ima status profesora emeritusa na Akademiji dramskih umjetnosti, a studentima u pripremi za magisterij na odsjeku dramaturgije predavao je na temu: “ Hermeneutika dramskog lika“.

- Je li teatar bio i ostao slika i prilika naše vlasti? Kako vi procjenjujete današnju kazališnu situaciju?

- Teatar je, svakako, najsloženija institucija, ali ne samo „u kulturi“, nego Kulture. Gavella će teatru kao velikoj ustanovi Duha priključiti i pojmove glumišta kao nacionalne, socijalne i političke „kategorije“ te kazališta, pa i u onom značenju u kojemu se ona danas često, pogotovo prigodom „podjele sredstava“, nazivaju „kazališnim kućama“. Jer je teatar, eto, izuzetno opsežnoga sadržaja, on je uvijek, rekao bih: slika i neprilika vlasti. K tome. U jednoj knjizi o kulturnim strategijama Eveline Ritaine kaže: „Kultura je teatar bitaka: odnosi snaga se tu pokazuju, strategije se tu upisuju.“ Moglo bi se, iz ovoga, reći i to da je teatar uvijek pozornica snaga i strategija kulturne politike. A kada takve nema, tada je izravno pozornica politike na vlasti. Primjerice, početkom 90- tih predstava „Osmana“, pa one Mile Budaka, Ivana Aralice, predstava Tuđmanovog rođendana u zagrebačkom HNK, pokazivale su i upisivale su, sasvim izravno, politiku vlasti. Dakako, sve to u smjeru Tuđmanovog naloga za „duhovnom obnovom“, odnosno njegovog historicističkog, široko zacrtanog „interesa restauracije“, a koji je tipičan za „zakašnjele nacije“, citiraću Plessnera. Znate, danas smo, kada je riječ o fenomenu naših nacionalnih kuća, to jest, brojnog našeg haenkaovlja, o nesuvislosti kazališnog zakona, o načinu financiranja, o političkom kadroviranju, o pukom improviziranju naših kulturnih politika, neposredno izručeni vlasti. U svim njezinim političkim mutacijama i oblicima.

- Kako procjenjujete repertoarnu politiku? U kratkom roku postavljena su tijekom ove sezone u dva nacionalna kazališta dvije postave istih naslova. Zar još uvijek nitko u Ministarstvu kulture, ili nekom kazališnom vijeću, ne može koordinirati premijerne projekte tijekom jedne ili dvije sezone, koji izlaze u razmaku od svega par mjeseci?

- Ne bih ja o repertoarnim politikama. Kod nas postoje isključivo kadrovske politike. Međupartijska trgovanja ljudstvom unutar koalicijskih i, dakako, van koalicijskih partnerstava. Dogodi se, koji put, štogod pa bude i tkogod izvan toga. Ali u načelu to ide ovako. Slobodanu Šnajderu, na primjer, ministar Božo Biškupić nije dao da postane intendant u Rijeci. Zbog Snježane Abramović su, međutim, u ZKM- u, mijenjani osnovni uvjeti natječaja, jer je gradonačelnik Bandić, kažu, nju tamo bezuvjetno htio. I sve tako. Naopako, a tek gdje kod i bolje od toga. Što se mene tiče, jedino je Matko Raguž napravio teatar. Jedino je njegov Exit teatar sa svojim repertoarom i obratno: jedino tamo je repertoar formirao svoj teatar. A ovo drugo o čemu me pitate tu se može samo jedno reći. Nema Ministarstvo kulture što „koordinirati“ dupliće. „Vučjake“ i „Don Giovannije“. Kada bi čemu vrijedio kazališni zakon, kada bi čemu bili natječaji, kada bi bilo koja naša politička stranka uopće imala onu svoju javnu politiku koja se zove i koja jest kulturna politika, onda bi sve bilo javnije i jasnije.

LOBIJI U KULTURNIM KRUGOVIMA

- Drmaju li hrvatskom kulturnom scenom i dalje već godinama isti lobiji i likovi koji odlučuju o programima Igara, o dobitnicama Nagrade hrvatskog glumišta, ili Nazorove nagrade?

- Prije, mislim, tri ili četiri godine bio sam predsjednik komisije za scenske i glazbene djelatnost, koja je predlagala Gradskoj skupštini, iz tog svog području, izabranike za Nagradu Grada Zagreba. Akademik Viktor Žmegač, prof. Hrvoje Turković i ja već smo nakon druge godine sudjelovanja napustili komisiju s preciznim obrazloženjima. Ukratko: stranački lobiji i likovi iz sjene odlučili bi, mimo nas i u zadnji čas, što će ići pred Skupštinu, pa smo onda tek iz novina imali priliku pročitati što smo mi to „odlučili“. Ne kažem da je sasvim isti slučaj i u svemu onom što vi ovdje navodite. No, već slučaj od kojeg smo krenuli u ovaj razgovor, naime ovaj vezan uz program dubrovačkih Igara, pokazuje, u svom punom opsegu i mraku, kakvi to likovi i lobiji svoja umijeća „po potrebi“ aktiviraju a, dakako, iza njih se i skrivaju. Da. Likovi i lobiji, a tek potom ili otom, potom komisije i žiriji.

- Da danas vodite bilo koje kazalište u zemlji, čime biste se rukovodili? Kakve bi tekstove i projekte danas postavljali?

- Oliver Frljić je nedavno, a povodom dramskog djela Slobodana Šnajdera, kazao da je danas s djelima dramskih autora „gotovo“. S obzirom na prethodno Frljićevo teološko obrazovanje zaključit ću onda njemu dobro poznatim, imperativnim zaključkom: „Magister dixit causa finita.“ Ukoliko je, naime, tome tako da je, eto, s dramskim autorima „stvar gotova“, tada se o teatru možemo, eventualno, tek nešto još prisjećati.

GDJE JE NESTALA KRITIKA?

- Zašto danas nema prave kazališne kritike u Hrvatskoj? Nekad su se kazalištarcima tresle gaće što će napisati, ili reći Petar Brečić, Mani Gotovac, Dalibor Foretić, Marija Grgićević... Tko se sve danas naziva kritičarom i što mislite o fenomenu Čadeža?

- Nema, zato jer je kazališna kritika uglavnom maknuta iz dnevnog tiska. I ne samo ona. Pokoji put se tamo nađe tek neka „recenzija“ romana. O pjesništvu i esejistici nema tamo, zapravo, ni riječi. Da bi kazališnih kritičara bilo trebali bi oni negdje pisati. Tomislav Čadež jest fenomen. Uspio je opstati. Održati svoju redovitost pristupa teatru. Ne dijelim s njime dosta njegovih stavova i ocjena. Ali on je živ i žilav kritičar. Izlaže se. Ne da se on i on ne da teatar. Tomislav Čadež i sasvim izuzetna Nataša Govedić, premda ni po čemu kritički slični ili teorijski usmjereni, jedino oni su ti koji, u dnevnom tisku, pružaju ozbiljni uvid u suvremeno hrvatsko glumište.

- Bili ste neformalni strateg kulturne politike SDP- a. Čemu ste se nadali kad ste 1999. ispisali „Bilježnicu“, a znamo kako je završilo? Nije li to ipak bio samo vaš solistički ogled o kulturnoj politici?

Duga je povijest odnosa kulture i politike. Jedno od ranih političkih trojstava u oblikovanju tzv. Države- nacije bio je trokut: Narod- Nacija- Kultura. Tu upravo kultura ima središnju važnost kao „temelj nacije“, kao „poduka narodu“ i kao glavno „oruđe demokracije“. Jakobinska je politička strategija bila: „okupiti kulturom“. Na kraju devetnaestog stoljeća kulturni imperativ je bio „otkriti narod njemu samome“. 1930. i dalje, oblikuje se i u sasvim različitim smjerovima politika se kreće ka „afirmiranju nacije“. Da ne spominjemo kulturu nacionalsocijalizma i Kulturvolk kao njezin cilj, možemo spomenuti bunu francuskih intelektualaca 1936. godine i njihov slogan: „Mi kontinuiramo Francusku!“. Zatim, dolazi Država s idejom „animiranja zajednice“, pa je država tu u dvije funkcije: „kulturnog planera“ i „društvenog terapeuta“... S kulturom se gotovo oduvijek politički računalo. A računa se i dalje. Sve do toga da je definirana i kao „sastavni dio politike“ i kao „sama građa politike“ i kao „proizvod politike“. Brojni njezini pojmovi moneta su političke borbe. Brojni su i njezini, politikom pokrenuti, unutarnji ratovi: kulturnosti i civiliziranosti, masovnosti i elitnosti, društvenog i etničkog identiteta, kulturne politike i politike kulture... Ukratko. Odovuda, iz bogatstva ove problematike, a polemički potaknut i nekim stavovima Branimira Donata, 1999. krenuo sam u doista „solistički ogled“ o kulturnoj politici.

ZBOGOM POLITIKO...

- Jeste li zauvijek odustali od političkog angažmana? Nakon SDP- a i Tripalove Akcije socijaldemokrata očito ste se razočarali u sve opcije na ovim prostorima.

- Pa ne mislim da u politici nisam angažiran. Na stranačko djelovanje, međutim, već skoro četvrt stoljeća uopće niti ne pomišljam.

- Kako promišljate konstantno uplitanje Kaptola u politiku?

- Sve je postalo jasnije kada je još ne tako davno Valentin Pozaić, profesor moralne teologije, Hrvatsku pozvao na „novu Oluju“. Neka ova započne makar s lustracijom. Ovaj predstavnik vojujuće, nedvojbeno političke crkve, izložio je da je aktualna vlast neokomunistička i liberalno fašistička, pa da je valja svrgnuti. Valja je svrgnuti jer je ona, ukoliko nije začetnik onda je učesnica one „moralno- antropološke revolucije“ kojom je čovjek prestao biti „razumno biće, mudro biće, slika Božja“. To, ukratko, znači da Pozaić poziva na „novu Oluju“ zbog vladinoga podrivanja, odnosno njezine subverzije teologijsko- metafizičkog načela analogiae entis. Osim ove perverzije teorijsko- političke prirode, imam osjećaj da Pozaić svojom napomenom zastupnicima moralno- antropološke revolucije da „zaboravljaju da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu“, skoro pa bogohuli. No, potpuno sam siguran u to da je ova biskupova uputa duboko fundamentalistička i grubo nacionalistička.

ZUPPIN OBRAČUN S VELIKIM KRLEŽOM

- Gospodine Zuppa, je li se tijekom godina promijenio vaš odnos prema Krleži, kao ne baš dobrom piscu, političkom poltronu...?

- Prvo. Smatram da su kajkavske „Balade Petrice Kerempuha“ spjev od antologijske vrijednosti i to u samome vrhu svjetskoga pjesništva. Budući da su neprevodive, a pokazalo se to, na primjer, i u francuskom prijevodu inače vrsnog versifikatora Marc Alaina, zauvijek će biti utajena njihova vršna, mundana vrijednost. Drugo. „Kraljevo“ je komad one vrste suvremenosti koja ima osobine kamena kušnje kojim će svaki teatar imati priliku iskušati svoju modernost, post- modernost, post- postmodernost... Ne volim, međutim njegovu tzv. „kvalitativnu“, glembajevsku fazu i njezinu monologičnost. Njezin nordijski „štih“, naime tu njegovu adaptaciju našeg društvenog svijeta na jednu intelektualnost koju ovaj nije imao. Izuzetno cijenim Krležine polemike: njihov sam protiv sviju. I, dakako, „Dijalektički antibarbaus. Temeljni spis hrvatskog antitotalitarizma. Poltronstvo? Treba, na primjer, pročitati kojim je porukama Krleža, „s drugarskom simpatijom“, dočekao Sartrea 1960. u Zagrebu. Ukratko je objasnio Sartreu razliku između njegovog „angažmana“ koji je tek „borba za pobjedu humanističkih principa“ u svijetu „nazovidemokracije“ i „slijepih političkih sila“ te ovog našeg koji je već „angažman za primjenu socijalnih principa“. I sve u tom stilu. Stilu izravnog poltroniranja Partiji i naravno Maršalu. (BH)