70. Pula: Dodjela Zlatnih arena debakl nedostojan jubileja
Završen je nacionalni filmski festival s novim umjetničkim vodstvom, koje je definitivno podbacilo. Ceremonijal otvaranja i podjela nagrada su promašeni , a hrvatska kinematografija nikako da pronađe formulu kakav festival treba. Tako Sarajevo i nadalje ostaje nedostižnim uzorom.
Izmjestiti dodjelu Zlatnih arenu iz Arene i izbjeći odobravanje i negodovanje pulske publike na svako pročitano ime laureata najveći je koncepcijski promašaj novog umjetničkog ravnatelja 70. Pule Danijela Peka. Festival postoji zbog Arene, Arena postoji zbog publike. Uskratiti publici, koja je sedam noći dolazila u tu Arenu i podržavala hrvatski film, te davala svoje ocjene poslije svake projekcije, velika je ne samo nepravda, nepoštivanje, već i bezobrazluk prema njoj. Organizatori očito toga nisu svjesni.
Mala seoska priredba
Umjesto svečane gala dodjele Arena ,dobili smo još za trajanja dana (20.15 je preran termin za takav događaj.) malu seoslu priredbu sa stolovima i bijelim stolnjacima. Samo su falili konobari da viču: "oš vino, oš kiselu?" i da doživljaj provincijalne zabave bude potpun.
Kako je bilo nekad ?
U doba Jugoslavije kad je na festivalu bilo 35-40 filmova, press konferencija o dobitnicima Arene održana je posljednjeg festivalskog dana u podne u Festivalskom centru, u tadašnjem Domu JNA ( današnjem Domu hrvatskih branitelja). Tad bi se svi novinari, kritičari, fotografi i filmaši sjatili, očekujući uzbuđeno objavu laureata od strane žirija. Taj događaj prenosio se izravno i na radiju. Dodjela nagrada bila je navečer u Areni,a vremenski interegnum od podneva do večeri organizatori su iskoristili da laureatima plate avionske karte, kako bi od Ljubljane do Prištine uspjeli doći, preuzeti nagradu, zahvaliti se festivalu, ekipi i publici, ostati na završnoj zabavi poslije zatvaranja i sutradan se prvim avionom vratiti kući. I to je imalo smisla.
Europski festivali
Kada Cannes, Berlin ili Venecija imaju dodjelu nagrada, nitko ne zna unaprijed pobjednike, autori i producenti sjede u dvorani i sa strepnjom iščekuju hoće li biti pročitano njihovo ime. To je gala događaj,u kome svi nose smokinge i toalete, tad je žiri prisutan na pozornici. Dodjelu vodi uvijek poznata glumica, u Cannesu je to bila ovoga svibnja Chiara Mastroianni, kći Catherine Deneuve i Marcella Mastroiannija.
U Puli priredbicu je vodio nemušto, ne skidajući pogled s papira Luka Mihovilović, bez šarma,voditeljske rutine i spretnosti improvizacije u živom prijenosu. Žiri od pet žena, predvođen Nives Ivanković, dokazao je da nije bio dostojan zadatku i da je promašio u 70% .
Skandal s pobjednicima
Pokušavši imitirati pojedini eksces velikih festivala da u ogromnoj konkurenciji nagrade koji puta i neki izniman dokumentarac,a taj luksuz si mogu dozvoliti jedan Berlinale s par stotina filmova godišnje, organizatori Pule su ponovno pokazali da puno toga ne razumiju. Pula je oduvijek bila festival igranog filma, a ne Dani hrvatskog filma sa svim filmskim kategorijama. Dodijeliti Veliku zlatnu arenu dokumentarcu Veće od traume, koji je dostojan samo Zagreb Doxa, kao festival dokumentaraca jest skandal par excellence.
Preskočiti Sigurno mjesto kao sigurno najbolji, najemotovniji i najpotresniji hrvatski film unazad deset godina, jest dodatni skandal. Dodijeliti Zlatnu arenu za scenarij scenaristima crtića Cvrčak i mravica je pljuska i Juraju Lerotiću, i Lukasu Noli i Gjermundu Gisvoldu i Jasni Nanut, koji su je zaslužili. Previše je nagrada za hrvatske manjinske produkcije ( u prijevodu filmova iz regije),a neki nagrađeni to uistinu ne zaslužuju ( kostimografkinja Ivana Zozoli Vargović za kičaste kostime u dječjem filmu Dnevnik Pauline P.). Očito je da je žiri minorizirao i kvalitetne filmove Pamtim samo sretne dane Marasovića, Pelikan Herakovića, te Sedmo nebo Nanut usprkos odreda pohvalnim kritikama. Očito je da su favorizirali film debitanta Josipa Žuvana Garbura, mali film iz dalmatinskog zaleđa, koji liči na tv dramu, koji je u kino distribuciji doživio debakl, skupivši par stotina gledatelja.
Bivši i sadašnji
Dodijeliti nagradu Hrvoju Hribaru za novi projekt , a nagradu mu pri tom dodjeljuje tajnica iz HAVC-a, kojoj je dotični godinama bio šef , govori i nadalje o mutnim vodama hrvatskog filma. Taj smijenjeni ravnatelj , iza kojeg je ostalo hrpa skandala, dodijeljenih projekata prijateljima i članovima obitelji i financijskih nebuloza , očito je još uvijek dovoljno utjecajan da izlobira da baš on "ima najbolji projekt u pred-produkciji". Pokravši ime budućeg filma Crni labud oskarovcu Arronofskom, što je utuživo, povreda autorskih prava jest dodatna drskost neinventivnog autora.
Arene su zaslužili Tihana Lazović, Juraj Lerotić, Ivan Veljača i Ksenija Marinković. Sve ostalo vrlo je upitno.
Budućnost festivala
Ovakva Pula još uvijek pokazuje da ni s novim selektorom i umjetničkim ravnateljem nismo dobili profesionalce koji znaju kako se ozbiljno cijelu godinu radi kvalitetan filmski festival. U Cannesu čim završi festival, organuzatori već par dana poslije objavljuju javnu objavu o terminu festivala slijedeće godine.
Kod nas se sve skrpa u par tjedana, potroše se silni novci za koje nitko nikada ne odgovara, a ravnateljstvo potom samodopadno pozira misleći kako je ponuđeno "vrh vrhova". Tako to uvijek ide. I zato nam je tako kako je. Ovakva Pula je i dalje dozvolila da Sarajevo drži primat kao najozbiljniji i najkvalitetniji filmski festival u okruženju. (BH)