Zadrani u Zagrebu: prim.dr.sc. Sandra Bašić - Kinda

Kad smo razmišljali s kojim sugovornikom bismo započeli serijal razgovora, pod zajedničkim nazivnikom Zadrani u Zagrebu, izbor liječnice prim.dr.sc. Sandre Bašić- Kinda, specijalistice internistice, subspecijalistice hematologije, voditeljice Odjela za maligne hematološke bolesti Kliničkog bolničkog centra Zagreb i tajnice Hrvatskog društva za hematologiju pri Hrvatskom liječničkom zboru , nametnuo se kao najbolji odabir. Zadranka, točnije Viranka, s impresivnom karijerom, majka, supruga i žena koja pomiruje profesionalnu posvećenost pacijentima s obiteljskim životom. Kavu smo popili u njezinom omiljenom kvartovskom kafiću My Way u zagrebačkoj Dubravi, vikendom , kad ipak stigne više vremena posvetiti obitelji i sebi.

-  U kojoj fazi je danas vaša karijera? Mnogo ste postigli, no što biste još željeli postići profesionalno? 

Ja imam 52 godine i rekla bih da su to najbolje godine. Mislim da sam napravila dovoljno u karijeri i u Hrvatskoj i na međunarodnom planu. Postigla sam neke rezultate, naravno, zajedno s kolegama. Ništa ne možete napraviti sami, morate imati tim ljudi, da biste zajedno došli do rezultata. Napravili smo puno, prepoznatljivi smo ne samo u Hrvatskoj , već i u Europi. Međutim, čovjek nikad nije zadovoljan.Valjda je to u ljudskoj prirodi. Uvijek ima stalnu potrebu , misli da može i više i bolje. Moj tim i smo uveli neke nove metode liječenja hematoloških bolesti. To je tzv. CAR-T stanična terapija, koja je trenutno hit u svijetu, jer se ovom metodom mogu izčiječiti neki bolesnici kod kojih više nije bilo opcija. Počeli smo primjenjivati i bispecifična protutijela, to je još jedna od metoda imunoterapije, među najboljim metodama liječenja. To je zaživjelo u Hrvatskoj, unazad godinu, dvije i trebamo je unaprijediti,imati veću dostupnost, bolje se prezentirati na europskom tržištu.Tako da se dosta toga još treba napraviti.

- Koliko ste bili ambiciozni?

 - Ako ste rođeni u obitelji dvojice liječnika i želite biti liječnik, ja bih rekla da to nije baš ambiciozno.Ako ste, kao ja, rođeni u obitelji gdje su oba roditelja završila samo osnovnu školu, onda je to druga priča. U dobi od šest godina imali smo u Viru, selu u kojemu sam rođena, tzv.putujući vrtić, dolazio je autobus tri puta tjedno. U njemu smo se igrali, jer kući nismo imali igračke. Tamo je bio komplet igre zvane „moj doktor.“ Počela sam pregledavati lutkice i prvi puta poželjela biti doktorica. U to vrijeme nisam imala pravu pernicu, mama mi je šivala istu od platna.Već tad ja i moj rođak smo na pernice napisali „dr.Sandra i kapetan Bašić“. Ja sam završila medicinu, on pomorski fakultet, postao kapetan. Dakle, dječački snovi su nam se ostvarili.

- Zašto ste specijalizirali hematologiju?

 - Život je čudan, piše najljepše i najružnije priče. Kad sam počinjala medicinu, više me zanimala anesteziologija. Međutim, moj brat se razbolio i dobio vrstu limfoma.Tako sam uz njega počela ulaziti u materiju i opredijelila se za hematologiju. Bolest mog brata me potakla da se još više angažiram. Upoznala sam prof. Labara, također Zadranina, prvo kao liječnika mog brata, potom kao svog učitelja. Prenio mi je ljubav, žar, pozitivnu energiju prema ovom poslu.

- Kakav je vaš odnos prema Zagrebu? I koliko se mijenjao s godinama?

- Kad sam doselila iz Zadra u Zagreb, nije mi se svidio grad. Bio mi je hladan, velik, nije mi imao dušu. Osjećala sam se izolirano, među tisućama nepoznatih ljudi. U Maksimiru sam bila podstanar i nisam imala želju ostati u Zagrebu. No, jako sam htjela učiti i prof. Labar bi mi svakih nekoliko mjeseci rekao: „mala,a da ti ipak ostaneš?“. Ja sam se ipak vratila u Zadar i nastavila raditi. Samo, hematologija je specifična i baviti se njome u Zadru je puno teže, nego u Zagrebu,gdje imate sve uvjete. Ja sam se trudila ostati u Zadru, no nakon što sam imala problema s šeficom, ipak sam se vratila u Zagreb. Zadar je i dalje moj grad. Zagreb nikada neće biti moj grad,već mjesto gdje radim. Birajući mjesto za stanovanje, najjeftiniji kvartovi su tad bili Vrbani i Dubrava. U Dubravi sam zaključila da je ona bolji odabir za nas i tu smo suprug i ja kupili stan. Kroz godine sam se socijalizirala u Dubravi. Ona je moj kvart. Nikad se nisam saživjela sa Zagrebom. Nemam običaj prošetati špicom, mislim da na Cvjetnom trgu nisam bila deset mjeseci. Danas u Dubravi imamo društvo i prijatelje. Znate, moj sin je Zagrepčanin koji veli da je iz Dubrave. Navija za Dinamo, što je grozno za roditelje Dalmatince. Jučer su bili moj sin i suprug na utakmici Dinamo-Hajduk , ali svaki na drugoj strani stadiona. Sin među Bad Blue Boysima , a muž među Hajdukovcima!

–Kako procjenjujete stanje u zdravstvu, obzirom da ste unutar sistema ? Kako komentirate brojne afere iz zagrebačkih bolnica?

- Hrvatsko zdravstvo je vrlo dobro. Koliko se izdvaja, imamo dobro dostupne lijekove. Problem je što se ne ulaže dovoljno u edukaciju, a kroničan problem je nedovoljan broj liječnika i sestara. Sve te afere u zdravstvu bi bile manje vidljive, ili ih ne bi bilo da je u bolnicama više osoblja. Recimo,u hitnoj službi imate činjenicu da 100 ljudi opslužuje 10-12 sestara. To je nemoguća situacija. S druge strane, tom se osoblju ništa ne nudi. Raste broj privatnih klinika, recimo sestra koja radi u bolnici iste novce dobije da radi na recepciji stomatološke ordinacije. Ljudima koji rade u sustavu moraju se podići plaće. Strašan je problem i organizacije rada unutar sustava. Sve morate napraviti sami, ne postoji sustav u kojem vi za tri dana dobijete pretragu. Ali, manjak liječnika i sestara nije samo kod nas, već je problem u svim europskim zemljama. Nedavno sam dobila ponudu iz Švicarske da dođem raditi. Stvar je samo domoljublja zašto želim ostati u Hrvatskoj. Enormna je razlika u plaći, uvjetima rada... Uvjeti u našoj bolnici su loši. Hematološki odjel je u podrumu , na što se i pacijenti čude, otkad se Rebro renovira.Trebaće izdržati dvije, tri godine, dok stvari ne budu bolje. -Koliko ste imali ponuda za rad u inozemnim klinikama ?

- U zadnjih desetak godina imala sam šest, sedam lijepih ponuda. Nikad se nisam dvoumila da odem, osim kad sam dobila ponudu iz Tasmanije! Mislim da je život kod nas, usprkos svemu, ljepši.

- Koliki je porast mlađih bolesnika s malignim bolestima ?

- Sada imamo dojam da imamo više bolesnika. Da li je uzrok tome što otkad je bila corona ljudi nisu išli doktoru i nisu se kontrolirali, ne znam...Nažalost, porast je sve mlađih bolesnika.

- Koji je uzrok? Način života, stres, obiteljsko nasljeđe...?

- Sve što ste nabrojali. Kod karcinoma dojke, debelog crijeva, ili pluća jako se prepoznaje obiteljsko nasljeđe . Za karcinom kolona , prostate , ili dojke bi trebalo što ranije početi sa screening metodama, pogotovo ako postoji obiteljska amamneza. Nažalost, limfome, ili leukemiju ne možemo spriječiti.

 - Problem je što većina ljudi s takvim dijagnozama uopće ne znaju da imaju simptome, do određene faze. - Točno. Solidni tumori, poput debelog crijeva, su izlječivi ako se dijagnosticiraju u ranoj fazi. Ako dođe do metastaza, tad je problem daleko veći. Preventivni pregledi za određene bolesti itekako imaju smisla.

- Koliki je problem što veliki broj liječnika prijepodne odrađuju svoj staž za mirovinu, a popodne zarađuju dobre honorare na privatnim klinikama?

- Mislim da to nije veliki problem.

- Da je dobro uređen sustav i da su adekvatno plaćeni na svom poslu, ne bi imali potrebe za dodatnom zaradom?

-Tako je. Ja ne radim privatno, jer se bavim bolestima koje su grozne, to su leukemija i limfomi. Moji bolesnici su ovisni o bolnici. Većina ljudi koji puno rade u bolnici, rade i privatno. To su radoholičari. Dnevna kvota za liječnika je da mora pogledati 16-20 pacijenata. Ima doktora koji pogledaju 35, kao i onih koji pogledaju manje od 15 pacijenata. Takvih omjera rada i nerada imate u svakoj profesiji. 

- Kako se nosite svakodnevno s teškim dijagnozama i smrti svojih pacijenata? Kako balansirate između hladnog profesionalca i emotivne žene ?

 - Znate, nije isto kad netko s 70 godina ima tešku bolest, ili s 26 . Nekada sam više godina vezana za pacijenta. Nažalost, deset posto bolesnika umire. Ja znam reći pacijentima : to je kao da ulazite u autobus u koji uđe 100 putnika, a od njih 10 nikad neće izaći iz njega. Da li biste vi ušli u taj autobus ?10 posto se ne čini mnogo, ali realno jest. Ja radim 19 godina ozbiljnu hematologiju. Kako se pomiriti s time da vam odlazi pacijentica s 32 godine i dvoje male djece? Ja se na takve priče nikad ne mogu navići, a znate da ništa više ne možete učiniti. Najgore je to saopćiti pacijentu.

- Koliko su ljudi svjesni neizbježnog kraja? Kako reagiraju?

- Pametni mladi ljudi informiraju se, pitaju, potpuno su svjesni kamo to vodi. Nekad se cijelu večer pripremam kako ću to sutra saopćiti pacijentu, ili nekom od najuže obitelji. Treba znati ne ljutiti se na agresiju samog pacijenta, ili člana obitelji. Jer , kriv je onaj koji ti tu vijest prenese. To nauči čovjek s iskustvom. Nekad se raziđem u lošem odnosu s obitelji pacijenta, iako sam učinila sve što je moguće. Što nije dobro i ostavlja gorak ukus u ustima.

- Vi ste radoholičar. Koliko traje vaš prosječan radni dan?

- Moj muž veli da sam ja čistačica, da bih uvijek van radnog vremena našla nešto za počistiti! Dakle, uvijek ostajem duže nego što je određeno. Vrlo malo liječnika radi samo osam sati. Ja srijedom imam svoju ambulantu, počnem u 8, nikada nisam gotova prije 17h, a zna se desiti da ostanem do 19h. Nikada nisam tražila plaćene prekovremene sate. A kod novih generacija mislim da će važiti neka nova pravila, oni se drugačije postavljaju. Činjenica jest da se te stvari moraju staviti u neke okvire.

- Kad se predvečer vratite kući, što vas opušta?

- Moj hobi je kuhanje. Ja sam prije razgovora s vama već obavila kupovinu za ručak, jer danas mi je slobodan dan, a sutra sam dežurna. To obožavam. Čišćenje kuće me nikad nije opterećivalo. Moj muž je kirurg, dobro se nadopunjujemo i tolerantni smo prema svim obavezama onog drugog. Moj sin je znao ostati u vrtiću sa čistačicama, jer ga ni suprug, ni ja ne bi stigli ranije pokupiti. Tako da su moja djeca ranije sazrela, postali vrlo odgovorni i to je super. Nikad me ne zovu na mobitel dok sam na poslu. Ako me zovu, znači da se nešto ozbiljno desilo. Naučila sam ih da sve sami rješavaju. Djeca pate, znam, ali bitno je da ono malo vremena koje im posvetite, bude kvalitetno. Danas ih želim razveseliti, kuham paštetu od jetrice, pohanu piletinu s parmezanom, paelju, pileću juhicu...

- Jesu li kao djeca liječnika imali otpor prema medicini ?

 - Imali su otpor. Ja da se ponovno rodim opet bih odabrala medicinu. Moja kći ima 28 g.i odabrala je pravo, što ja ne bih nikom poželjela. Sin se vratio korijenima,u Zadar, gdje studira na Pomorskom fakultetu. Moj sin veli da mu je loše kad uđe u moju čekaonicu, osjeti miris bolnice i vidi mlade ljude bez kose. Nisu htjeli na medicinu, imaju svoj put . Najvažnije mi je da su sretni u onome što rade.

- Planirate li se vratiti u Zadar u mirovini ?

- Apsolutno, još 15 godina moram raditi do mirovine. Muž je Bibinjac, ja sam Viranka. U Zadar ćemo se sigurno vratiti. Pravi užitak za mene je povratak u Vir , moje selo. Jer, samo tamo ja nisam uspješna liječnica iz metropole. Ja sam tamo i dalje Sandra Vencova, po ocu.