Priča o janjetini

Svi moji prijatelji i svi moji znanci dobro znaju, da ja obožavam janjetinu. Riječ je dakako o janjetini na ražnju. Mjesec je svibanj, a znalci kažu, da je baš svibanjska janjetina najslađa. Zbog toga, cijela ova priča posvećena je janjetini. Ona se je nametnula gotovo sama od sebe. Čujmo je. Rodio sam se prije puno godina na Zverincu. U to vrijeme nije bilo struje i njenih pogodnosti i blagodati.. U to vrijeme svaka obitelj imala je pet do šest ovaca i toliko janjaca. Malo ovaca, a bogata ispaša i janjci su brzo rasli. A trebalo je mlijeko za sirenje. Do ožujka janjci su bili pojedeni. Zverinac nikad nije imao tradicije ražnja. To je bio preveliki luksuz, gotovo razbacivanje. Janjetina se spremala na gulaš, najčešće s krumpirima, a ponekad i s bižima. Kuhala se je u povećoj glinenoj posudi zvanoj teća. Stoga imenica gulaš kod nas gotovo nije niti postojala. Sinonim je bio: janjetina u teći. Mislim da se kvalitetniji gulaš ne može spremiti. Djetinjstvo je prošlo. Otišao sam u gimnaziju, potom na studij i zaboravio da janjetina uopće postoji. Bila mi je nedostupna. U zimi 1963. godine, počeo sam raditi u Posedarju, u mjestu u kojem je razvijen kult janjetine. I tamo su me zbunili. Nisam mogao vjerovati, da su janjci u svibnju najbolji. Nikako mi to nije išlo u glavu. U mojoj svijesti čvrsto se usjekla misao, to više nisu janjci, to su ovce. Ta percepcija potječe iz mojeg ranog djetinjstva, kako sam to već opisao. Brzo sam se riješio te zablude. Stekao sam prvo pravo iskustvo s pečenom janjetinom. Odmah se stvorila neraskidiva ljubav, koja traje do danas. Ništa mi ne može zamijeniti janjetinu. Ona je uvijek moj prvi izbor. Kroz dugotrajni život više puta pozivan sam na ručak s time da ja izaberem jelovnik. Lako vam je pogoditi. Uvijek je bila izabrana janjetina. Sada ću vam ispričati tri anegdote, jasno sve vezane uz janjetinu.

Prva anegdota

Za bivše Jugoslavije naš Medicinski centar, kako se je tada zvao, prijateljevao je s jednom bolnicom u Makedoniji. Pozvani smo u goste. Kasno je proljeće. Autobus smo ispunili do posljednjeg mjesta. Naši domaćini bili su prema nama puni pažnje. Priredili su nam piknik na obali Ohridskog jezera. Uz obalu su postavili brojne roštilje s miješanim mesom. Pored toga još su se na ražnju pekli mali janjčići slični paškim. Izgledali su baš lijepo. Kožica dobro pečena. Sve kako treba. Ja sam samo to čekao. Drugo meso nije me zanimalo. Konačno su stigli. Guram se među prvima. Uslijedilo je ne viđeno razočaranje. Takav neugodan miris nikada nisam doživio. Potpuno su nejestivi. Brzo sam otišao u potragu za drugim roštiljima, ali su bili gotovo prazni. Ostao sam razočaran i polu gladan.

Druga anegdota

Ja i moj dragi prijatelj dr. Pupić, odrađivali smo subotom nekakav honorar u Benkovcu. Jedne subote imali smo dosta pacijenata i odlučili ručati u Benkovcu. Rezervirali smo u gostionici janjetinu. Nakon završena posla, gladni, krenuli smo jesti. Konobar nam donosi pun veliki pladanj pečene janjetine. Međutim on se posklizne i prospe cijeli pladanj na pod. Kakvo je razočaranje uslijedilo možete samo zamisliti. Nije imao ni jednog komadića rezerve. Otiđosmo kući gladni i razočarani.

Treća anegdota

Imam prijatelja koji jako voli janjetinu. A bogme je i dobrog apetita. Povremeno bi me pozvao na janjetinu. Na pitanje konobara koliko želimo, moj prijatelj prvo bi upitao mene što ja kažem. Odgovor je bio uvijek isti: ti častiš, ti odluči. A on bi se počeo nećkati - te doručkovao sam, te nisam gladan i zaključi dosta nam je jedan kilogram. Ja šutim, ali znam što će se dogoditi. Meso je u čas nestalo. Prijatelj zaključi, konobar nas je sigurno zakinuo na vagi. Naruči još jedan kilogram, što je zapravo i bila naša doza. Poslušajte sada reakciju tog istog mojeg prijatelja u obrnutoj situaciji. Njega klijent pozove na janjetinu i usput pokupi i mene. Na upit koliko ćemo uzeti, moj prijatelj odrešito odgovori: ne pitaj koliko, prebroji koliko nas ima i donesi kilo po glavi. Kraj priče.