Kultura

Legende nedjeljom: Ivo Pogorelić- Stvoren da mu se dive, klanjaju i aplaudiraju

Nakon Gabi Novak, Olivera Mlakara, Mire Banjac, Josea Cure, Ane Karić i Mani Gotovac, naš urednik prisjeća se u našoj nedjeljnoj rubrici susreta sa svjetskom pijanističkom zvijezdom u Zagrebu i portretira ga. Njegova burna i kontroverzna biografija bila bi i sjajan predložak za biografski film i seriju.

B.H.B.H.
12.11.2023. - 10:36
28.04.2024. - 21:19
Legende nedjeljom: Ivo Pogorelić- Stvoren da mu se dive, klanjaju i aplaudiraju
Foto: Ivo Pogorelić/ promo

Ivo Pogorelić ponovno je svirao u Zagrebu prošle subote, ovoga puta nastupio je sa Zagrebačkim solistima izvodeći Chopinov „Koncert za klavir i gudački ansambl u e-molu“.

Na probi u dvorani „Lisinski“ pojavio se točno u devet i trideset ujutro.Stigao je iz hotela „Westin“,gdje u predsjedničkom apartmanu uvijek odsjeda kad je u Zagrebu, odjeven kao da će se te sunčane subote uputiti u šetnju na obronke Zagrebačke gore. Iako je temperatura tog jutra bila čak deset stupnjeva iznad ništice, pijanist je imao vunenu zelenu kapu, sivi džemper,samtaste hlače i cipele gležnjače.

Maestro na probi

Ušao je u dvoranu, okrznuo me usputno, kurtoazno rekao „Dobar dan“, sjeo za klavir Steinway i počeo preludirati. Pristup toj probi imao sam uz fotografa i snimatelja Dražena Petrača s HRT-a, koji je uspio snimiti svega nekoliko kadrova. I dok su fotograf i snimatelj počeli tražiti najbolje kutove snimanja, u dvorani je na zahtjev Pogorelića rasvjeta na sceni bila svedena na minimum. Moglo bi se reći kako je svirao u polumraku. U trenutku kad je fotograf želio zbog boljeg osvjetljenja koristiti blitz, Pogorelić se odmah pobunio ledenim tonom: „Ne možete koristiti blic, jer me smeta!“ Kad je snimatelj probao maestra snimiti iz profila,ponovno se pobunio: „ Ne, ne može.Slikajte me samo s prednje strane.“

Ta igra nekoliko ljudi s kamerom i Pogorelića trajala je desetak minuta,iako je bilo predviđeno da bi fotografiranje za medije trebalo potrajati sve do deset sati,kad je bio zakazan termin probe i članovima Zagrebačkih solista. U jednom trenutku Pogorelić je zapovjedno podignuo ruku i kratko izustio: „ Gospodo, sad bi bilo dovoljno...“.

Negdje na sredini dvorane sjedila je žena, koja je već desetljećima misterij u hrvatskoj javnosti. Zna se samo toliko da je od svih osoba iz Hrvatske najbliža pijanistu,iako o njoj ,zapravo, nitko ne zna gotovo ništa. Njezino ime je Miljenka Stanić,umirovljena je medicinska sestra iz Rijeke,žena pedesetih godina,diskretno našminkana,sijede zalizane kose skupljene u malu pundžu. Na rukama drži Pogorelićeva maltezera. Kad sam joj pristupio, očekivao sam hladno i energično odbijanje, no moje diskretno pristupanje radi izjave prihvatila je, uz ogradu kako nikada ne daje izjave, niti intervjue, i kako se toga pravila namjerava držati i dalje. Čini mi se kako je u pitanju njezin prešutni dogovor s partnerom. No, kako me prepoznala iz razdoblja kad sam vodio televizijski talk show na HRT-u i prisjetila se intervjua s primadonama Ljiljanom Molnar Talajić i Dunjom Vejzović, led je bio probijen.

Gospođa u sjeni

Miljenka Stanić ostavila je dojam vrlo jednostavne, šarmantne dame koja se savršeno nosi s neslužbenom titulom pijanistove pratilje, u čijem je životu prisutna posljednjih deset godina. Dok sam uzimao izjavu, u jednom sam se trenutku poluokrenuo prema pozornici. Imao sam osjećaj kako me probada ledeni pogled Pogorelića ,kojem za njegovom uobičajenom radnom pozicijom nije bilo drago što se tu i dalje motaju novinari, a pogotovo što Miljenka Stanić nešto priča, a on to u tom trenutku ne može kontrolirati. Ovo je prva ekskluzivna priča gospođe Stanić uopće:

„ Nije teško živjeti s maestrom,treba samo razumjeti njegovu umjetnost i onda je prelijepo.Za mene je to životna radost lišena ikakvih napora. Mi se družimo neuobičajeno,kroz glazbu,bez ikakva stereotipa,odnos je temeljen na razumijevanju i poštovanju. Meni ništa nije teško. Za mene je to jedan životni početak. Zbog čega ne osjećam teret života s maestrom? Sutra mogu otići u Japan i već se veselim novom programu,novim energijama. Ali, nemojte me pogrešno shvatiti. Ne živim Ivin život, nisam njime opterećena. Naš odnos osjećam kao nagradu. Nakon pedeset godina mog sasvim drugog života ukazali smo se jedno drugome, da si pomognemo. U životu je sve veoma jednostavno.Ali, dok ne stignemo do te mudrosti prilično se izmučimo. U početku našeg druženja smatrala sam maestrov karakter i imidž kao veliku prepreku. Potom sam shvatila da to nije tako,već da sam s njim dobila zaštitu. Proteklih trideset godina svi su ljudi nešto htjeli od njega, makar komadić. A to njega osiromašuje,gubi sebe i zato se mora zaštititi. U velikoj karijeri čovjek ne smije izgubiti sebe. Ja ga razumijem. Neka bi druga žena na mom mjestu sad hodala po Zagrebu, išla u shopping. Meni više znači što sam tu, s njim, na probi. Je li to razumljivo, pokazat će budućnost. Mi smo oboje slobodni ljudi,apsolutno ne vršimo nikakav pritisak jedno na drugo.

 Za naše druženje teško nalazim riječi, to je zajedničko životno praćenje na nekoj našoj neobjašnjivoj frekvenciji. Lani smo, od 365 dana, samo 132 dana bili u Luganu. Vodim o tome statističku evidenciju. Za maestra je ista odgovornost svira li za 5000 ljudi u Tokiju,ili za 500 gledatelja u nekoj manjoj dvorani. Kod njega je sve pripremljeno do savršenstva. Imamo dogovor da radimo na sebi,odmaramo se,relaksiramo u kući, izbjegavamo sve smetnje, osim cvrkuta ptičica iz vrta i sunca cijeli dan. U toj jednostavnosti života krije se bit našeg odnosa.Naši ljudi vole stereotipe, stavljati druge ljude u ladicu. Pitam se: zašto? Fenomen je u tome što je u našoj zreloj dobi i njemu i meni bilo potrebno nešto sasvim drugo. U tome je radost življenja. Zahvalna sam mu na svakom danu provedenom s njim. I nemam posebnih želja. Osim da budem zdrava, jer ne znamo što nosi sutra. I kakvi nas izazovi čekaju. Nervira me kad me pitaju kako da me predstave kad putujem po svijetu s Ivom. U čemu je problem? Ja sam žena s imenom i prezimenom, Miljenka Stanić.I ništa drugo više nije potrebno reći“.

Kratka izjava ,kao i poziranje nesuđene treće gospođe Pogorelić trajala je samo desetak minuta, potom smo ljubazno zamoljeni da napustimo dvoranu,jer je u međuvremenu na sceni počelo okupljanje „Zagrebačkih solista“.  

Fenomen traje 40 godina

Fenomen Ive Pogorelića još je toliko velik da ni danas ne prestaje uzbuđivati javnost,čak 42 godine nakon njegova začetka : skandaloznog isključivanja iz završnice prestižnog Međunarodnog pijanističkog natjecanja „Frederic Chopin“ u Varšavi 1980.,zbog čega je i slavna argentinska pijanistica Marta Argerich,nakon što je Pogorelić bio eliminiran iz treće runde glasovanja, demonstrativno napustila žiri, koji je odlučivao o pobjednicima.

Argerich je Pogorelića, zgodnog 22-godišnjeg Beograđanina koji je već onda imao brižljivo razrađen image rock zvijezde s razbarušenom kosom, prva na svijetu proglasila „genijem“. Bilo je posve dovoljno da cijeli svijet sazna za nepravdu nanesenu mladom pijanistu. Već u prvim intervjuima odavao je dojam osobe čiji je moto posve jasan:

 „ Ja sam najbolji,najveći, najtalentiraniji,ja sam odabran u ovom životu da budem velika, nedodirljiva zvijezda,umjetnik, stvoren da mi se dive,klanjaju i satima aplaudiraju“. U tadašnjim najtiražnijim časopisima bilo je pitanje prestiža objaviti išta o tom mladom pijanistu i novoj Yu zvijezdi: od „Starta“,“NIN“-a, „Duge „, ili „Danasa“. Nije bilo tjedna da Pogorelić nije gostovao u najgledanijim televizijskim emisijama s početka osamdesetih, poput „Nedjeljnog popodneva“,ili kulturnih magazina petkom navečer: „Kultura srca“( Tv Zagreb) i „Petkom u 22“ ( Tv Beograd).

Već je tada Pogorelić vrlo šturo pričao o svom glazbenom oblikovanju: sa sedam godina počeo je učiti glasovir u glazbenim školama „ Dr.Vojislav Vučković“ i „Mokranjac“ u rodnom Beogradu, a potom s dvanaest godina izobrazbu 1970. nastavlja na Središnjoj glazbenoj školi u Moskvi. Upisavši studij klavira na Konzervatoriju „Petar Iljič Čajkovski“,1975. upoznaje ženu koja će mu promijeniti život, karijeru i koju je nepredvidivim nitima sudbine,mladi pijanist očito morao sresti.

Alisa

Bila je to Aliza Kezeradze, gruzijska pijanistica i pedagoginja s kojom intenzivno surađuje od 1976., a potom , na iznenađenje svjetske javnosti, sklapa brak. Ova ne osobito šarmantna gospođa postala je glavnom temom u društvenim krugovima i zbog toga što je 21 godinu starija od mladića, za kojim su žudila mnoge mlade dame. Zbog njega je napustila supruga s kojim je imala sina. Legendarna je priča o fatalnom susretu dvoje umjetnika na jednom cocktailu: Pogorelić je u jednom trenutku sjeo za klavir i počeo preludirati Chopina,na što mu je prišla Aliza Kezeradze predloživši: „ A kad biste namjestili ruku na ovaj način, pa onda probali odsvirati to isto?“ Pogorelić je pogledao gospođu i zadivljeno upitao: „Ma, odakle vam samo takvo golemo znanje?“.Nitko nije razumio koliko je velika i fatalna ljubavna priča mladog pijanista i starije profesorice i mentorice.

No, Pogorelić je s njom ostao punih dvadeset godina. Živjeli su zajedno uglavnom u Londonu, u raskošnoj kući na St. Georges Hillu od 1200 četvornih metara, s Alizinim sinom Georgeom, danas uspješnim biznismenom u poslovanju s nekretninama. No,velika ljubav, poštovanje i nježnost koju su osjećali jedno za drugim bila je prekinuta teškom bolešću Alize Kezeradze, sve dok 1996. nije preminula od ciroze jetre. Koliko je bio shrvan gubitkom supruge najbolje ilustrira jedan od rijetkih intervjua koje je dao posljednjih godina.

U njemačkom „Die Weltu“ Pogorelić priznaje kako je nekoliko godina bio u teškoj depresiji,potpuno nemoćan da se sabere i smogne snage nastaviti s karijerom. Koliko je Aliza Kezeradze značila velikom umjetniku možda najbolje ilustriraju njegove rečenice:

„ Bila je univerzalna žena. Imala je sve: edukaciju, stil,klasu, ljepotu, talent. Čak i u smrti bila je princeza kakvom je rođena. Imala je rak jetre. Kad je umirala, njezina je jetra eksplodirala i u njenom posljednjem poljupcu koji mi je dala istuširala me crnom krvlju. Izgledao sam poput Fantoma iz opere. Nisam se želio oprati. Bila je to scena nalik onoj kad Jackie Kennedy nije željela promijeniti kostim, uprljan kvrlju i mozgom ubijenog supruga. Toliko sam bio sretan s njom da mi je dugo trebalo da ponovno stanem na svoje noge. Dugo vremena nisam mogao ni dodirnuti klavir. Moja sjećanja navirala su poput Nijagarinih slapova. Trebalo mi je vremena da ponovno postanem kreativan...“

Pogorelićeva je karijera blistala sljedećih deset godina. Nakon što je 1981. debitirao na njujorškom Carnegie Hallu, imao je trijumfalne koncerte od Europe, Amerike , Japana, do Australije. Nastupao je s Berlinskom filharmonijom, Bečkom filharmonijom, Bostonskim simfonijskim orkestrom,Čikaškim simfonijskim orkestrom, orkestrima iz Londona i Los Angelesa. Dugoročni ekskluzivni ugovor potpisao je još 1982. s „Deutsche Gramophonom“ , na čijim je nosačima zvuka zabilježeno njegovo interpretiranje Beethovena, Schumanna, Chopina, Čajkovskog, Prokofjeva, Ravela, Haydna,Liszta, Brahmsa, Mozarta, Bacha, Musorgskog...Trebalo je proći punih pet godina da Pogorelić, koji je 1988. inaugurirao i međunarodni glazbeni festival u njemačkom Bad Worishofenu, nazvan po njemu, i kome je UNESCO dodijelio naslov „ ambasadora dobre volje“,ponovno smogne snage za novi početak i dopusti novoj ženi da uđe u njegov život.

Depresija, samoća...

U vrijeme dok je prolazio kroz to traumatično razdoblje, ponekad bi noćima ludovao po diskotekama, a s druge strane zbog nespremnosti za suočavanje s javnosti i publikom, koja ga je i dalje željela, otkazivao je sve zakazane koncerte. Sve je manje vježbao i u krugovima agenata i glazbenih menadžera došao je na glas kao: problematičan, težak i nepouzdan.

 U vrijeme tugovanja boravio je u kući šest godina starije poslovne žene, koja mu je pomogla da se vrati karijeri. Bila je to Ute Schneider,Njemica rođena u istočnom Weimaru, u mladosti članica njemačke plivačke reprezentacije. U Schwarzvaldu je postala odvjetničkom pripravnicom, potom se na pet godina preselila u Južnu Afriku, gdje se zaposlila u tvrtki koja se bavila uvozom kamera. Postala je članicom Upravnog odbora kompanije koja je prodavala uređaje za ultrazvučne dijagnoze u Europi.

Tijekom rata na ovim prostorima pomagala je humanitarnim akcijama u sirotištu „Dom Bjele“ u Sarajevu, kojima je jedan klavir darovao osobno- Ivo Pogorelić. Sudbina je htjela da Ute Schneider daruje uređaj za ultrazvučnu dijagnostiku bolnici u ratom razorenom Sarajevu i na poziv tadašnjeg predsjednika Alije Izetbegovića privatnim zrakoplovom dođe na prvi sarajevski koncert Ive Pogorelića. Samozatajna Ute Schneider ,o kojoj se u hrvatskoj javnosti gotovo ništa nije znalo, 2001. postaje i službeno druga supruga Ive Pogorelića. Mladi bračni par živio je u Švicarskoj, u Luganu i Bremgartenu.

Švicarska 

Čini se kako je Švicarska postala idealna zemlja za Ivu Pogorelića, gdje mu najviše odgovara mir i potpuna nezainteresiranost rezerviranih Švicaraca za svjetsku pijanističku zvijezdu. No, druga ljubavna priča Pogorelića nije imala ni približno takav intenzitet kao ona s prvom suprugom i završila je razvodom. U idućem razdoblju o njemu se malo znalo. Povremeno su „procurile“ njegove fotografije, a u medijima osvanuli naslovi o kapricioznom i ekscentričnom umjetniku, koji je uglavnom hladan i odbojan u komunikaciji, a često i neuljudan. Neki njegovi suradnici iz raznih faza karijere, koji su me molili da ih ne navodim, decidirano su mi rekli da su se oporavili onoga trena kad na bilo koji način više nisu morali surađivati s Pogorelićem.

Nepredvidiv ekscentrik

Koliko je nepredvidiv u ponašanju, toliko je ekscentričan i u odijevanju, a prije jednog od posljednjih koncerata šokirao je zagrebačku publiku odjevene u fina odijela i elegantne haljine.

Prilikom ulaska u veliku dvoranu, Pogorelić je već sjedio za klavirom, prebirao po tipkama, gotovo neprepoznatljivog lica, skrivenog ispod vunene kape na glavi,pogledavajući ispod oka dame i gospodu ,koji su te večeri došli samo zbog njega. Nakon desetak minuta nestao je sa scene, a kad su se upalila svjetla pozornice vratio se na scenu u crnom fraku, baš kao i ove subote .Jedno vrijeme bio je u fazi nošenja bermuda, ispod kojih bi u prvom planu bile crne svilene Diorove čarape do koljena. Zaštitni znak njegova imidža i danas su vunene kape.

Osim koncerata, Ivo Pogorelić gotovo svakog mjeseca održava recitale diljem svijeta, u čast raznih fondacija, kao nedavno u Palači Albergati u Bologni, na kojemu društvena elita, osim u njegovom koncentriranju, uživa i u meniju koji stoji minimalno 120 eura po osobi. Sebe Pogorelić naziva „slugom umjetnosti“. Jednom je prigodom sjajno prokomentirao vlastiti način života:

„ Nekima moj život izgleda veličanstveno. Sve te palače, kavijar i šampanjac oko mene. U redu, slažem se, i to je dio programa. Ali sutra, kad se probudim, nemam ništa od svega toga. Ponovno moram ispočetka sjesti za klavir i krenuti dalje.“ Kad ima slobodan dan ,ne zna, tvrdi, što bi s njime i provodi ga najčešće u svojoj vili u Luganu. Kako je perfekcionist sjest će za klavir i pet,šest sati vježbati novi repertoar.

Nepoznati detalji

Neke su od najdelikatnijih tema vezane za ovog 53-godišnjeg umjetnika rodni Beograd i odnos s mlađim bratom Lovrom Pogorelićem, također pijanistom. Iako je jednom prigodom izjavio kako će nakon dvadesetak godina ponovno svirati u Beogradu ( u kojemu je u jedanaestoj godini održao i svoj prvi koncert), i to u jesen 2008., kad bude navršio pedeset godina, to se nije ostvarilo. Beograd još čeka da se pijanist vrati. Ništa manje bolna tema nije ni odnos s bratom Lovrom. Samo je jednom izjavio kako od djetinjstva pripadaju različitim svjetovima i kako nikad nije bio na bratovu koncertu. Gotovo je nepoznato kolikim je ljudima ,kao veliki filantrop, u posljednjih dvadesetak godina pomogao. Nikad nije očekivao da to bude plasirano u javnost, kako bi popravio javni imidž.

 Jedna od osoba koja je svojedobno bila u krugu njegovih prijatelja ( taj je krug iz godine u godinu sve uži, prestao je komunicirati čak i s onima kojima je jednom godišnje čestitao rođendan) Dubrovčanin Petar Mišo Mihočević, menadžer, koji mi je o Pogoreliću ispričao:

 „ Ivo je rijetko snažna osoba sa stavom,osoba koja ne podliježe emociji javno,snažna dovoljno da svoje unutarnje i lijepo i ružno raščisti sam sa sobom. Kao o prijatelju zatočenom u Dubrovniku brinuo se za mene, ali i za Dubrovnik. Pokušavao me dobiti telefonski svaku večer. Moj osobni ratni plijen bila je psorijaza, koju sam zaradio šokom zbog jednog iznenadnog srpskog granatiranja. U dvije minute, ni ne pitajući me za pristanak, dao mi je pozamašnu svotu novca i avionsku kartu za Moskvu, za liječenje kod doktora Genadija. Za sljedeću terapiju dobio sam avionsku kartu za London. Ivina kuća bila je prepuna ljudi kojima je platio avionske karte,terapiju i prehranu,pa sam spavao u prolazu prema dvorani s klavirima. Isto se ponovilo i za sljedeće tretmane u Švicarskoj. Siguran sam da je to onaj pravi, oku nevidljivi Ivo zbog kakvog i iz kakvog izlazi ta neopisiva,vječna glazba“.

A o tome da je riječ o kontroverznoj osobi ,koja uvijek nanovo iznenađuje, govori izjava koju je Ivo Pogorelić dao lani izraelskim dnevnim novinama.

Na pitanje novinara živcira li ga kad tijekom njegova koncerta u publici zazvoni mobitel,slavni je pijanist odgovorio: „ Zvonjava mobitela uopće me ne smeta. Na koncertu u Rimu jedan je 94-godišnji gospodin umro na pola mog koncerta. Što sam učinio? Nastavio sam svirati.“

Tagovi:

   0
   0
Prethodni članak

London: Kralj Charles III. svečano otkrio kipove Elizabete II. i princa Philipa

Idući članak

Ivan Matešić: diploma Hrvatskog sabora kulture

Povezane objave

Osvrt Anje Janjatović Zorice na gostovanje Zlatka Burića Kiće u Kino Zoni

Osvrt Anje Janjatović Zorice na gostovanje Zlatka Burić...

K.B. 08.10.2023.

Kesten cugom u Hrvatsku Kostajnicu na Kestenijadu

Kesten cugom u Hrvatsku Kostajnicu na Kestenijadu

I.K. 05.10.2023.

Projekcija filma Star Wars u Sv. Filip i Jakovu

Projekcija filma Star Wars u Sv. Filip i Jakovu

I.K. 20.08.2023.