Jerko Jurlina: Pobjednici uvijek traže načine, gubitnici razloge

Za Splićane kažu da su fetivi, jer ima kakav sličan izraz za prave Zadrane, poput Vas?
Ne znam. Možda ima...

Vi niste jedinac?
Ne. Imam dva starija brata Roka i Niku. Roko je bio aktivni košarkaš, sad je trener u KK Zadru, vodi mladu reprezentaciju. Niko je igrao vaterpolo, završio je fiziku na PMF-u, sad radi u IT sektoru, u Adriatic osiguranju. On ima dvoje male djece, Roko jedno, tako da sam već i stric.

U vašoj obitelji je zanimljivo da su svi muški članovi igrali i vaterpolo i košarku.
Tako je, cijelo ljeto smo provodili na ljetnom bazenu na Kolovarama. Počeli smo trenirati plivanje, onda smo svi prešli na vaterpolo, dok se Roko zadržao u košarci. Mi smo prva generacija koja je mogla cijele godine trenirati u zatvorenom bazenu. To je i razlog zašto smo ostali u vaterpolu. Ja sam plivanje trenirao paralelno s košarkom neko vrijeme. Plivanje mi je dosadilo, dok mi je vaterpolo bio uzbudljiviji.

Što vama predstavlja vaterpolo? Ljubav, strast, život...
Počelo je kao ljubav, sad je život. Ima šest godina kako sam došao u Zagreb.

Kad ste došli u metropolu, još ste bili junior?
Da. Došao sam na kraju trećeg razreda, onda sam odradio jednu godinu u sportskoj gimnaziji tu, dok sam u Zadru pohađao matematičku gimnaziju Frane Petrića. Kad si u profesionalnom sportu, to ti određuje život u potpunosti. S juniorima Mladosti sam osvojio i svoje prvo zlato u mlađim kategorijama. 

Kakav vam je dnevni ritam i koliko sna vam je potrebno, da sve izdržite?
Prije ponoći legnem, osam sati odmora mi je potrebno. U devet i po sam već u teretani, pa trening, ručak, popodnevni odmor, od 4 se mogu posvetiti fakultetu i drugim obavezama, u osam je već trening večernji. Takav ritam života preraste u rutinu, najgore mi je u zimskim mjesecima kad su dani u Zagrebu kraći, vani hladno, mrak, nema sunca, onda mi sve pada malo teže. No, mi sportaši smo navikli na dril, disciplinu i ritam obaveza, tako da se s tim najnormalnije nosimo. Nedjeljom ili vikendom kad nemam utakmica imam malo više vremena, inače je svaki dan pomno isplaniran.

Koje preduvjete moraju imati dečki da bi se mogli posvetiti vaterpolu?
Mislim da kad si mlad najbitnije je da uživaš u igri, onda je sve drugo manje bitno. U fizičkom izgledu vaterpolisti su se jako izmijenili. Nekad su to bili kršni momci širokih ramena, danas ima mršavih, a čak nekih vaterpolista s trbusima, što je prije bilo nezamislivo. Znate, prije se igrao drugačiji vaterpolo, malo sporiji, teretniji, s vremenom je i vaterpolo postao brži sport, s više plivanja,tako da se to sve mijenja... Centri i bekovi su i dalje gromade od momaka.

Kako vaš otac komentira koliko se vaterpolo izmijenilo iz njegovog zlatnog doba?
Puno se promijenilo, mislim da sumnja bi li danas uopće mogao igrati. Prije je to bilo drugačije, bio je sport s jako malo kontakta, sad je prerastao u sport s puno kontakta. Oni su nekad igrali u moru, nije bilo ograničenja vremena, taktički su mnoge stvari bile drugačije posložene.

Mijenjaju se često pravila igre.
Istina, stalno se dodaju nova pravila. Danas jedan prosječni promatrač vaterpola ne može uopće razumjeti što se događa u bazenu. Kad se ta nova pravila pokušavaju nametnuti, onda to postaje frustrirajuće i za nas igrače, trenere, ali i publiku.

Da li se mijenjaju pravila i što je dozvoljeno ispod površine vode u bazenu?
Sve što napraviš ispod vode,da se ne vidi, se smije napraviti.

Vaš život je organiziran kroz tri polja djelovanja: profesionalni vaterpolo, studij i poduzetništvo, obzirom da imate svoju firmu. Kako to sve usklađujete?
Evo, baš sam počistio četvrtu godinu studija. Da vam pojasnim, kako je došlo do svega: kad sam došao u Zagreb, pauzirao sam fakultet radi dogovora s klubom da se skroz posvetim vaterpolu. Prvo sam mislio studirati inženjerstvo, ili informatiku, no zbog posvećenosti sportu na kraju sam upisao EFZG,koji je kao fakultet jako naklonjen sportašima. Od prve godine su mi izašli u susret, redovan sam student, ali sam oslobođen predavanja. Kako su rokovi ispita najčešće oko naših zimskig pauza, kad nema puno utakmica, onda se može više fokusirati na učenje.

Jeste li kampanjac?
Teško je ne biti kampanjac. Teško je učiti kad imaš stalno utakmice i treninge i stalno si umoran, a i koncentracija ti je raspršena. Još mi je ostala peta godina studija i nadam se da sam do sljedeće sezone gotov.

Zašto ste imali potrebu krenuti i u poduzetništvo?
U srednjoj školi sam učio programiranje, to me oduvijek zanimalo. U periodu dok nisam studirao, tražio sam čime bi se još mogao zabavljati poslije treninga.Počeo sam raditi programe za trgovanje, koje se odvija cijeli dan i noć, dakle nema klasičnog radnog vremena. To mi je savršeno odgovaralo. Upoznao sami ljude iz tog svijeta, educirao se, vidio sam da se može nešto i zaraditi...

Koliko se zarađuje, a koliko gubi u trgovanju?
Da budem iskren, većina ljudi gubi, ali najviše zbog samih sebe. Obično se na početku nešto zaradi, pa te to navuče kao i kod nekih drugih ovisnosti, poput kocke. Pomisliš da je lako pa kreneš više riskirati, onda se opečeš i odustaneš.Ima jako puno upozorenja ,pa sam zato i bio oprezniji.

Jeste li u početku izgubili neku konkretniju svotu?
Jesam. Iako nije bilo riječi o velikim iznosima. Najbitnije da ne trguješ s onim što nisi spreman izgubiti.

Je li trgovanje bazirano na kriptovalutama, ili dionicama?
95 posto je trgovanje kriptovalutama. Dionice su u drugom planu, više kao dugoročne investicije.

Koliki je rizik takvog ulaganja? Nedavno je u Rijeci bila velika afera s prijevarama nekolicine građana, koji su na kriptovalutama izgubili velik novac.
Svako ulaganje nosi rizik. Ne bih se osvrtao na tu prevaru, jer se ne zna što se točno dogodilo, ali očito da je klasična ponzi shema koja je nevezana za kriptovalute..Nije baš pametno davati javno savjete tog tipa. Mi ne radimo ulaganja u smislu da kupujemo kriptovalute, držimo ih neko vrijeme i onda prodajemo. To su programi na temelju prošlih podataka i analiza, te se pozicije otvaraju kratkoročno i u oba smjera. Što znači da su nekad u pitanju minute, nekad sekunde. Nama je to tržište najprihvatljivije, jer je najvolativnije i najnovije. Ne znači da će nastaviti rasti kao do sada, ali mogu svakome preporučiti da istraži što je Bitcoin i tehnologija koju koristi. Dakle, nije ni bauk, ni prevara. Stvarno nije.

Kako je biti mladi poduzetnik u Hrvatskoj? Koji su problemi, oprerećenja...?
Kad sam krenuo u poduzetništvo, strahovao sam zbog poreza, davanja, knjigovodstva... U početku mi je sve to stvaralo veliku zbrku u glavi. Kad kreneš, shvatiš da imaš dva poreza, da moraš voditi uredno knjigovodstvo i to je to. U Hrvatskoj sam sam u firmi. Imam partnera, Engleza u Londonu, s kojim sam ugovorno povezan i sve dobro funkcionira. Sve što napravimo dijelimo 50:50 posto. Razvijamo nove projekte, novu bazu, da se možemo proširiti i na šire tržište, te da uključimo više ljudi.

Moraju li za biznis ljudi imati talent, kao za sport, ili umjetnost?
Mislim da moraju tu crtu imati u sebi. Ja kad sam krenuo u poduzetništvo, krenuo sam od nule. Kad ljudi krenu s malim kapitalom pokretati veliki biznis, treba puno strpljenja, živaca, fokus, discipline...

U psihologiji naših ljudi je da svi žele preko noći se obogatiti, kupiti bijesan auto, nekretnine, a često ispada da za takav lifestyle nemaju pokriće i propadaju.
Točno, treba puno ulaganja i graditi godinama, da bi imao rezultate. Kad kreneš loše, teško se izvući. Treba imati dobru ideju, poslovni plan, ustrajnost i fokus.

Kako ste se socijalizirali u Zagrebu?
U Zagreb sam došao 2017. –te. Meni je danas moj život u Zagrebu. Iako, još uvijek kad kažem: idem doma, mislim na Zadar. U Zagrebu sam u početku živio s bratom, a i u klubu sam stekao puno sportskih prijatelja, koji su mi također pomogli u upoznavanju grada. Sad je već Zagreb doista moj grad.

Kad se vratite u Zadar, kako ste prihvaćeni? Jeste vi za njih zvijezda iz Zagreba, ili... ?
Najveći krug prijatelja stekao sam na zadarskom bazenu, svi igraju ili su igrali vaterpolo. Za njih sam ja onaj isti Jerko, dečko iz kvarta. Svi se znamo cijeli život, odrasli smo na zadarskim kalama.

Imate li neki nadimak u svom gradu?
Zovu me Jere, ili Jerac.

Kad se približavate autom ulazu u svoj grad, je li zatitra nešto oko srca?
Da, uvijek mi je najljepše doći doma. Idem kod mame, bake, kod prijatelja, na domaću spizu...

Koliko se Zadar izmijenio iz doba vašeg djetinjstva?
Mislim da se grad nije baš puno promijenio. Ono što se sigurno izmijenilo da danas na zadarskim ulicama, parkovima i igralištima više nema djece, koja se igraju vani. Kao kad smo mi bili mali. Nas je u dvorištu znalo biti 15-ero djece, igrali bi se, ili čekali da dođemo na red za košarku, po cijelo popodne. Danas su na tim mjestima parkirani auti, a djeca su doma, na mobitelima, gadgetu, ili kompjutoru. Promijenila su se vremena.

S kojim problemima se nose vaši vršnjaci i mladi ljudi u Zadru ?                                                                                            Hm...Nisam baš upućen, ali mislim da je najveći problem što fali sadržaja preko zime. Grad je po zimi uglavnom pust, što je normalno za morski grad veličine Zadra ,no svejedno mislim da bi moglo biti puno više događanja i sadržaja. 

Koliki je danas interes djece da počnu trenirati vaterpolo? Ili je njihov fokus sami na nogometu i milijunskim iznosima koje zarađuju najveće zvijezde?
Slažem se, bombardirani smo svakodnevno s nogometom i stalno se mediji razbacuju ciframa sa sve više nula. Znam kad sam bio dijete, nisam imao pojma koliko sportaši, a pogotovo vaterpolisti zarađuju. Sad čujem da je djeci glavni fokus da krenu u nogomet taj ogroman novac. A to nije dobro.

Nisu li porasle i ambicije i apetiti roditelja da im djeca krenu tim putem?
Ambicioznih roditelja je uvijek bilo. Danas mnogi roditelji gledaju svoje dijete kao bankomat. A što se tiče vaterpola, u Zagrebu su danas škole vaterpola prekrcane. 150 djece je upisano samo u našem klubu, što je za jedan klub super, no mislim da nije ista situacija u cijeloj Hrvatskoj.

Od tih klinaca, koliko bi moglo biti filtrirano da se doista ozbiljno bave vaterpolom?
Puno djece otpadne. Na kraju, po generaciji dvoje, ili troje dođe do seniora.

Ima li u vašem organiziranom životu vremena i za ljubav?
Naravno, već tri godine sam u sretnoj vezi. Imam djevojku koja mi je najveća podrška i ima puno razumijevanja za sve moje obaveze. Taj privatan dio života mi je važan balans da se mogu nositi sa svim zadacima. 

Kad dođete s treninga navečer kući, imate li interesa i koncentracije za neki film ili seriju? Ili ste toliko umorni, da samo zaspite pred televizorom.
Dođem kući oko 22. 45h. Onda se volim s djevojkom izvaliti pred televizorom i pogledamo neki sitcom na RTL2, kao što su Prijatelji. To me najbolje zabavlja i opušta prije spavanja. Volimo pogledati i neke kraće serije na Netflixu.

Jerko, postoji li neka rečenica, misao ili poruka koju vam i danas roditelji kažu prije povratka u Zagreb, bez obzira što ste uspješan sportaš, student i poduzetnik?
Postoji. Moj je životni moto: pobjednici uvijek traže načine, a gubitnici razloge. A roditeljski savjet je jedna klasična: Pamet u glavu !